Uvijek sam plaho begenis'o vjerske praznike čiji god bili, jer su tada i ljudi onakvi kakvi jesu i kakvi bi vazda trebali biti, a dunjaluk odiše dobrinom pa svima bude fino od ljudske bliskosti, ljubavi i vjere taman i da nije njihova. 
Pričaju se najljepše priče o pobjedi dobra nad zlom, pravde nad nepravdom, kao da je zlo manje od makovog zrna i nemoćnije od bijesnog pseta, a nepravda nema nikakvog izgleda protiv ljudske i božije pravde.
Sve odiše od milosti i ljudske topline i svako poželi da tako vazda bude i ostane.
U tim danima lica sijaju od dragosti u srcima i dušama, probudi se ono dijete u nama, zamirišu nam nanine gurabije, začuje se klepet nanula po kaldrmi, jal škripa snijega pod kundurama iz našeg djetinjstva.
U tim danima je nekako najljepše biti čovjek među ljudima i poželiti iz srca i duše da nam svaki dan bude čestit kao Božić, mubarek kao Bajram i sretniji od Nove godine. Amin!
Uzeir Hadžibeg
