Istraživanje među oko 1.700 srednjoškolaca iz osam škola Tuzlanskog kantona pokazalo je da mladi imaju vrlo konkretne stavove o praktičnoj nastavi, funkcionalnom znanju, pritisku zbog ocjena i mentalnom zdravlju – ali i prijedloge šta se može mijenjati.
„Mladi su pasivni.“ „Ne žele učiti.“ „Škola ih ne zanima.“ To su rečenice koje se često čuju kada se govori o novim generacijama.
Ali kada se učenike zaista pita šta misle, kada im se da dovoljno vremena da istraže vlastito iskustvo i kada njihove odgovore pretvorimo u podatke, dobije se mnogo složenija slika.
Upravo to se dogodilo kroz saradnju Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, Odjela za obrazovanje – Ured Tuzla, sa Mrežom vijeća učenika srednjih škola Tuzlanskog kantona.
Tokom posljednje dvije godine učenici su kroz dijaloške platforme i obuke učili kako prepoznati problem, provesti online istraživanje, analizirati rezultate, izdvojiti ključne poruke, napraviti prezentaciju i svoje prijedloge zagovarati pred institucijama i upravama škola.
U istraživanju provedenom u osam srednjih škola učestvovalo je oko 1.700 učenika. Teme nisu birane izvan njihovog svakodnevnog iskustva.
Bavili su se praktičnom nastavom, funkcionalnim znanjem, mentalnim zdravljem, školskim pritiskom, odnosima s profesorima, vannastavnim aktivnostima i drugim pitanjima koja direktno utiču na njihov život u školi.
Jedna od najzanimljivijih poruka koja se pojavila u podcastu Radio Kameleona tiče se upravo praktične nastave.
Učenice koje su učestvovale u procesu govore da ih je iznenadilo koliko je snažno među vršnjacima prisutan zahtjev za kvalitetnijom praksom.
Njihova poruka nije: „Ne želimo učiti.“ Naprotiv. Poruka je: „Želimo obrazovanje, želimo praksu, ali želimo da ona ima smisla.“
Primjer koji navode vrlo je jednostavan i upravo zato snažan.
Učenik četvrtog razreda ekonomske škole ne želi da se praktična nastava svodi na popunjavanje uplatnica ili ručno crtanje konta ako se poslovno okruženje u kojem će sutra raditi oslanja na digitalne knjigovodstvene i druge informacione sisteme.
To nije odbijanje znanja. To je pitanje funkcionalnosti: hoće li ono što učimo moći biti primijenjeno kada završimo školu?
Taj zahtjev otvara mnogo širu temu. Učenici u razgovoru govore o velikoj količini teorije koja se nauči zbog ocjene i testa, ali se poslije teško prenosi u praktičnu situaciju.
Njihovo pitanje je vrlo direktno: čemu znanje koje se brzo zaboravi ako ga ne znamo koristiti?
U društvu u kojem se mladima već pri prvom zapošljavanju često traži iskustvo, kvalitetna praktična nastava postaje još važnija.
Ovdje se vidi i zašto je projektni proces bio postavljen mnogo šire od obične ankete. Učenici nisu samo naveli šta im se ne sviđa.
Učili su da razlikuju kritiku od prijedloga. Umjesto „ovo ne valja“, trebalo je doći do toga da se objasni zašto ne valja, koga problem pogađa, koji podaci ga potvrđuju i šta bi bila realna promjena.
Taj način rada donio je i drugačiji odnos prema institucijama.
Kada učenik dođe sa pojedinačnim iskustvom, ono može biti lako relativizirano. Kada dođe sa rezultatima koji obuhvataju veliki broj vršnjaka, razgovor se mijenja.
Upravo zato su učesnice podcasta izdvojile razliku između „ja mislim“ i „podaci su pokazali“. Iza druge formulacije stoje istraživanje, odgovornost i argument koji se teže može ignorisati.
Praktična nastava nije bila jedina tema koja je pokazala koliko učenici žele da obrazovanje ima više veze sa stvarnim životom.
Među rezultatima koji su predstavljeni u podcastu spominje se da 62,4 posto učenika često osjeća pritisak zbog škole i ocjena, dok 65,3 posto smatra da bi škola trebala mnogo više govoriti o mentalnom zdravlju.
Učenice pri tome ne govore samo o tome da je stres prisutan, nego upozoravaju da se često bavimo njegovim posljedicama, a mnogo manje uzrocima.
U njihovoj perspektivi, gomilanje gradiva, velika količina teorije i nedostatak funkcionalnog znanja nisu odvojene teme od stresa i pritiska.
Ako je fokus uglavnom na ocjeni i količini sadržaja koji treba zapamtiti, a manje na razumijevanju i primjeni, onda je logično da učenici pitaju šta je stvarna svrha takvog procesa.
Mentalno zdravlje dodatno otvara pitanje odnosa škole, porodice i šire zajednice prema mladima.
U podcastu se govori o tome da je tema danas prisutnija nego ranije, ali i da stigma i dalje postoji.
Učenici mogu dobiti određene informacije u školi, ali ako njihova iskustva kod kuće ili u okolini budu umanjivana, teško je očekivati da će samo jedna radionica ili jedan školski čas riješiti problem.
Zato se i u ovom segmentu pokazuje koliko je važno obrazovanje posmatrati šire od samog nastavnog plana.
Važno je, međutim, ne ostati samo na problemima. Jedan od najboljih pokazatelja da učeničko učešće može imati smisla jesu konkretni pomaci nakon predstavljanja rezultata.
U Srednjoj medicinskoj školi Tuzla izdvojena je i opremljena prostorija za Vijeće učenika.
U drugoj školi otvorena je ozbiljnija diskusija o tome da se srednjoškolcima omogući praktična nastava u bankama.
Mali koraci? Možda. Ali upravo se tako gradi povjerenje da se vrijedi uključiti.
U tom smislu, ova priča nije samo o tome šta škole trebaju promijeniti. Ona je i priča o tome šta se događa sa mladim ljudima kada dobiju priliku da budu aktivni.
Učesnice podcasta govore o samopouzdanju, komunikacijskim i prezentacijskim vještinama, timskom radu, istraživanju, razumijevanju institucija i sposobnosti da se problem ne posmatra samo kroz frustraciju, nego kroz moguća rješenja.
Zato njihova poruka novim generacijama nije da čekaju da neko drugi pokrene promjenu.
Ne moraju biti predsjednici vijeća učenika, ne moraju odmah imati veliku grupu iza sebe i ne moraju vjerovati da se sve može riješiti brzo.
Dovoljno je da počnu: da zapišu problem, dođu na sastanak, predlože ideju, pitaju, uključe se ili volontiraju.
Posebnu poruku imaju i za roditelje. Volontiranje i aktivizam, poručuju, ne treba posmatrati kao „posao koji nije plaćen“.
Vrijednost se često vrati na drugi način – kroz ličnost, samopouzdanje, poznanstva, iskustvo i vještine koje mlada osoba nosi dalje kroz fakultet, posao i život.
Kada se sve to spoji, postaje jasno da učenici ne traže obrazovanje sa manje zahtjeva. Traže obrazovanje sa više smisla.
Traže praksu koja ih priprema za savremeno tržište rada, znanje koje mogu primijeniti, ozbiljniji razgovor o mentalnom zdravlju i mogućnost da učestvuju u odlukama koje ih direktno pogađaju.
I možda je upravo to najvažnija poruka cijelog razgovora: mladi nisu problem koji obrazovni sistem treba „riješiti“.
Oni su resurs koji treba uključiti.
Kada ih pitamo, kada ih naučimo da istražuju i kada njihove prijedloge ozbiljno saslušamo, dobijamo ne samo bolju sliku problema nego i dio mogućih rješenja.
Cijeli razgovor sa učenicama o praktičnoj nastavi, funkcionalnom znanju, mentalnom zdravlju, volontiranju i konkretnim rezultatima aktivnosti pogledajte u podcastu Radio Kameleona.
