PIŠE: Vedran Jahić
Iako smo izgubili od Argentine tu noć na Marakani, bio sam jako ponosan. Prvi nastup BiH na Svjetskom prvenstvu, prvi historijski gol Vedada Ibiševića, borbenost, želja, naši navijači u Brazilu…
Kao i svaki drugi normalni Bosanac i Hercegovac, sa nestrpljenjem sam iščekivao da prođe narednih šest dana i da dođe ta utakmica protiv Nigerije. Očekivao sam pobjedu, nadao se, igrao se selektora kao i svaki drugi stanovnik BiH, prognozirao rezultat, komentarisao…
Uslijedio je ŠOK. Pobjeda Nigerije 1:0 u onoj skandaloznoj utakmici kada nam je poništen čist gol. Bila je to situacija na koju i tri godine poslije govorimo: “Nije bio ofsajd!”
Slaba je utjeha za nas da je kasnije novozelandski sudija suspendovan. Šta nam to znači? Ništa! Imamo 0 bodova nakon dva kola i nismo prošli dalje. “Splasnula” je euforija, navijači su bili tužni ali u isto vrijeme i ljuti zbog te utakmice.
Iskreno, zadnja utakmica protiv Irana mi se nije ni gledala. Izašao sam taj dan, 25. juna 2014. godine u grad, u jedan tuzlasnki kafić. Smjestio se, naručio sok i mirno gledao utakmicu. Rekao sam sebi: Vedrane, nećeš se više nervirati, ne treba ti to!
Tako je bilo, ali nisam očekivao da ću osjetiti ono što sam osjetio nakon Argentine. Džeko je dao gol, poveli smo, super! Drugo poluvrijeme, Pjanić postiže gol za 2:0! Bio je to trenutak kada sam opet bio ponosan, jer sam znao da se bliži velika pobjeda. Historijski trenutak!
Iran je smanijio. Tipično balkanski, opet sam se počeo nervirati i vjerovati da ćemo sve prokockati. Međutim, to je trajalo samo minut. Pojavio se odnekle Avdija Vršajević, čovjek koga su u to vrijeme najviše zezali na internetu. Podsmijavali su se. Čovjek ih sve demantovao. Uzeo loptu, krenuo u kontranapad, zabio za 3:1 i veliku pobjedu!
Srce mi je bilo puno. Nikada se tako nisam osjećao! I što je najvažnije, bar nakratko sam zaboavio na Nigeriju i čuveni “ofsajd” Edina Džeke. Rek'o sam sebi: Ma jebeš Nigeriju. Pobijedili smo!!! Sretan sam jer sam Bosanac i Hercegovac!!!
