Čitam danas kako urednici i direktori medijskih kuća u Srbiji izlaze na ekrane i izvinjavaju se javnosti za lažno izvještavanje. Valjda su mislili da je jedno, skrušeno „oprosti“ dovoljna kazna za 14 godina laži. Pobjednici izbora to nisu dozvolili pa su uslijedile smjene.
To me podsjetilo na vrijeme pada Slobodana Miloševića u Srbiji. Tada je Dušan Mitević, generalni direktor beogradske televizije, morao podnijeti ostavku pod pritiskom protesta 12. marta 1991. godine. Devet godina kasnije, u oktobru 2000. godine, urednik informativnog programa TV Srbije, Milorad Komrakov, ponovo je pod pritiskom protesta podnio ostavku. Onda, danas, 26 godina kasnije, ponovo se dešavaju ostavke na RTS-u.
Ni Dušan Mitević ni Milorad Komrakov nisu krivično odgovarali. Ne znam da li će novinari i urednici koji su ovih dana podnosili ostavke i čitali izvinjenja krivično odgovarati.
A trebali bi.
Odgovornost novinara za laži i propagandu
Ako ne zato što su lagali, ako ne zato što su promovirali mržnju i ako ne zato što nisu bili novinari nego potpisnici tekstova koje je pisala politika kojoj su služili – onda zato što su odgojili generacije mladih na lažnim premisama, ćutali o krađama i zločinima, zato što su promovirali moralne norme koje ne važe u civiliziranom svijetu.
Oni ne mogu biti, naprimjer, direktno odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu, ali su svojom uređivačkom politikom doprinijeli da se ona dogodi.
Historijski primjeri odgovornosti medija
Nažalost, novinari rijetko odgovaraju za svoja nedjela. Prvi takav slučaj se dogodio 1946. godine kada je na Nirnberškom procesu radi nacističke propagande osuđen urednik lista „Der Stürmer“. Zvao se Julius Streicher. Iste je godine pogubljen.
Drugi je primjer Ferdinand Nahimana, osnivač radiostanice RTLM u Ruandi koji je podsticao na genocid nad plemenom Tutsi 1994. godine. Osuđen je na 30 godina zatvora.
U istom predmetu je na 35 godina zatvora osuđen Hassan Ngeze, urednik časopisa „Kangura“ u Ruandi.
Jedini medijski rukovodilac koji je osuđen na prostoru bivše Jugoslavije je direktor RTS-a Dragoljub Milanović, 2002. godine. On dijeli odgovornost za smrt 16 radnika RTS-a prilikom bombardovanja televizijske zgrade.
Krivične prijave zbog ratnohuškačke propagande
Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) podnijelo je 8. jula 2009. krivičnu prijavu Tužilaštvu za ratne zločine koja se odnosila na odgovorne osobe i novinare televizija Beograd i Novi Sad, listova Politika, Večernje novosti i drugih medija koji su učestvovali u ratnohuškačkoj propagandi. Dokazi postoje, ali do suđenja nikad nije došlo.
Četrdeset godina iste uređivačke politike
Izvinjenja koja stižu ovih dana nisu, dakle, novost u medijskom prostoru Srbije. Radi se, nažalost, o kontinuiranoj uređivačkoj politici koja laže, promovira sukobe i koja traje ni manje ni više nego gotovo 40 godina!
Ta uređivačka politika nije slučajna, nego namjerna i strategijska. Ona je i dovela do današnje Srbije kojoj će trebati godine, možda i decenija, da izađe iz krize.
Mediji moraju shvatiti da su oni ti koji kreiraju javnost. To nisu političari. To nije vladajuća stranka, to su mediji.
Zato za stanje u društvu ne odgovaraju samo lideri koji gube vlast nego i oni koji su svojim lažima omogućili da takvi lideri ostaju na vlasti.
