Ko je kriv? Prije nego i pokušam dati odgovor na ovo pitanje, treba dobro upamtiti sljedeće, lijepo je biti kritičan ali prije svega čovjek, pojedinac mora i treba biti samokritičan. A to i nije tako lako, kako se na prvi pogled čini jer samokritičnost zahtjeva da čovjek pri sebi ima barem trunku obraza. To je nešto što svim akterima ove priče itekako fali.
Pa da krenemo redom. Zašto je “pala” revizija i šta se to zamjera prije svega prvom u Bošnjaka i njegovom “stručnom” timu?
Prvo, ili kako to Bošnjacima i njihovom uhu više paše najprvo, agent Sakib Softić još je u maju prošle godine znao da nije legitimiran za podnošenje aplikacije za reviziju po pitanju presude suda u Den Hagu, u predmetu BiH vs. Srbija iz 2007. godine. Mjesec dana ranije, na adresu suda upućen je još jedan dopis sa istim pitanjem, da li je Sakib Softić legitimiran da u ime Bosne i Hercegovine kod ovog suda podnese aplikaciju za reviziju i da istu zastupa u eventualnom procesu? Ovaj upit, na koji je sud takođe dao negativan odgovor uputili su Munira Subašić i izvjesni Murat Tahirović. Važno je napomenuti da je Softić svoj upit sudu dostavio upravo na nagovor gore pomenutih, Subašić i Tahirović.
Jedina pozitivna stvar koja proizilazi iz ovoga je to da je ova zemlja dobila još jednog vrsnog stručnjaka i autoriteta na polju međunarodnog prava, Muniru Subašić. Šalim se naravno. Ono što me živo zanima, je koji je đavo/šejtan navratio Subašićevu i Tahirovića da uopšte potegnu pitanje o legitimaciji agenta Softića? Da li su već tada znali nešto što niko drugi nije znao, ili su imali neki išaret? Zašto su nakon što su dobili negativan odgovor na svoj upit šutili? Zašto su, umjesto da sa tom informacijom izađu u javnost odlučili da “potpucaju” Softića da i on uputi dopis sudu sa istim pitanjem i kako je jedan univerzitetski profesor mogao sebi da dozvoli da ga na ovakav način “izradi” jedna (uz dužno poštovanje) babetina? Zašto je i on na koncu šutio kada je dobio negativan odgovor? Raditi potpuno istu stvar a očekivati drugačiji rezultat je u najmanju ruku glupo. Dva potpuno ista upita, isti negativan odgovor, u razmaku od samo mjesec dana. Čemu?
Sapunica zvana legitimacija traje od aprila/maja prošle godine. Sva priča oko same revizije dešava se u posljednjim sekundama meča, zadnjih mjesec do mjesec i po dana. Šta se čekalo skoro 10 godina? Čak su i Ivanić i Crndak, po ovom pitanju djelovali u posljednjim sekundama. Neko će upitati šta su i oni čekali skoro 10 godina. Kao da su na ovaj slučaj svi već bili zaboravili. Kao da su njih dvojica čekali da se neko sa Bošnjačke strane sjeti procesa pa da oni skoče u odbranu Srpskog korpusa. Danas se Ivanić s ponosom predstavlja kao najzaslužniji za tobožnju odbranu Srba, RS, Srbije i Srpstva, i epilog ove priče pokušava predstaviti kao svoju veliku političku pobjedu. A šta je prava istina to znaju i golubovi na grani.
Bakir je šuteći, krijući i tako obmanjujući “svoj” narod, nastojao ušićariti koji jeftin ali itekako vrijedan politički poen. Mladen naknadno koristeći gaf ovog prvog lažući i obmanjujući “svoj” narod u vlastitu političku pobjedu i ingenioznost, nastoji uraditi ono što Bakiru nije u ovom slučaju pošlo za rukom. Iduće godine su izbori, te je idealno vrijeme da se ništa ne prepušta slučaju i da se razmišlja nekoliko koraka u naprijed, o oktobru 2018-e. Kada se sve uzme u obzir, i nema neke velike razlike između njih dvojice. I jedan i drugi su podmukli i misle samo na svoje dupe, i sveta im je samo fotelja koja donosi novac, moć i uticaj.
Na kraju se ispostavilo sljedeće, da su ukupno četiri osobe skoro punu godinu dana znale, da Softić ne može zastupati BiH u ovom slučaju, i to Bakir Izetbegović, Sakib Softić, izvjesni Murat Tahirović i Munira Subašić. I ovdje možemo da vidimo koliko je plemenskim vođama zaista stalo do njihovog plemena, u prvom redu što druga dva člana Predsjedništva o svemu nisu imali pojma (i vrlo vjerovatno ih nije ni zanimalo, jer imali su preča posla), a zatim i svi oni koji su mogli, trebali i morali znati za ovu okolnost. Tim više, pisma Ivanića i Crndaka u kojima obavještavaju sud u Den Hagu da Sakib softić nema legitimaciju da zastupa BiH u ovom sporu, djeluju tragikomično. Na kraju ispada da, pazite dobro, jedan od članova Predsjedništva i MVP obavještavaju sud o nečemu o čemu je taj isti sud, prije 8 ili 9 mjeseci (prije nego su Ivanić i Crndak uputili svoja pisma) u dva navrata kao obavijestio državu u pokušaju Bosnu i Hercegovinu. Još jedan dokaz koliko svi pobrojani rade u interesu države, “svog” naroda i pravde a koliko za svoju guzicu.
Zašto su svi šutili? Teško je dati precizan i tačan odgovor na ovo pitanje. Da li se Bakir bojao da se neće moći postići konsenzus unutar Predsjedništva BiH, ako bi ova informacija izašla u javnost i da eventualno aplikacija za reviziju ne bi uopšte bila ni podnesena? Što je u svakom slučaju u njegovoj glavi bio najgori scenarij, jer valjalo bi onda objasniti zašto nije uradio ono što se od njega očekivalo, odlučio se da pokuša na blef. Rezultat blefiranja vidimo i sami. Imajući u vidu samo ovu okolnost, bilo je jasno da od svega nema hajra. Zašto su ostali članovi fantastične četvorke držali jezik za zubima, nije ni važno. Svako od njih imao je svoje razloge, a zajednički imenilac za svo četvero, bojim se da je 1.400.000,00 novčanih jedinica na računu UO Fondacije “Pravda za BiH”. Velika je to suma novca i šteta bi bilo da se “pošteno” ne rasporedi. Bilo bi časnije, moralnije i poštenije da su rekli istinu, pa na kraju i po cijenu da do samog podnošenja aplikacije za reviziju i ne dođe. Ovako se u suštini sve i svelo na to kao da aplikacija nije ni podnesena.
Sam čin revizije najavljivao se kao najznačajniji događaj u historiji ove jadne, male i napaćene zemlje. Ove su se najave obistinile, samo ne na onakav način kako smo se svi skupa nadali. Ali ko zna zašto je to dobro i na šta će sve ovo da izađe. Ako ništa, po ko zna koji put, pokazalo se ko su nam vođe a samim tim i ko smo i kakvi smo, mi koji smo ih birali (oni koji su glasali za Bakira posebno, ja nisam i dok mi je ove pameti ni neću). Potvrda je to one izreke, ako želite da vidite i da saznate kakav je jedan narod, pogledajte njegove vođe.
U jednom se slažem s Bakirom, kada kaže da Ivanić ima pravo na svoje političko mišljenje, i to niko ne osporava. Ali gospodin Ivanić, sem što predstavlja Srpski korpus kao član Predsjedništva BiH, on ima i obavezu da radi u interesu te iste BiH na čijem je čelu. Koliko je radio u ovom slučaju u interesu države, sami prosudite. A trećeg poglavice što se tiče, Dragana Čovića, koliko je on radio u interesu i “svog” naroda i države BiH pa i pravde na kraju, to neka procjene pripadnici njegova plemena.
Ništa manje za neuspjeh nisu krivi ni svi ovi lešinari koji sada traže ostavku Izetbegovića (nije da ga branim), u prvom redu mislim na Radončića i Suljagića. Na momente mi ga je i žao čak. Gdje je njihova odgovornost u svemu ovome, a i svih ostalih koji su prodefilovali kroz institucije BiH, šta su oni uradili po ovom pitanju za ovih skoro pa punih 10 godina?
Jedno je sigurno, Izetbegović, Softić, Tahirović i Subašić, svjesno su obmanuli i slagali sve nas, svjesno su oni prvi pljunuli u lice svim žrtvama agresije (ono što sada u svojim jalovim izgovorima i opravdanjima prebacujući krivicu na sud radi Izetbegović a počeo je i Softić). A kada je već tako (naknadno)pametan i priča to što priča, zašto nije bio svjestan da će sud tražiti i dlaku u jajetu samo da se ne upusti u meritum stvari. Da je bio tada (kada je trebalo) koliko sada za sebe misli da je pametan, imao bi to u vidu. Uradio bi sve da se otklone nedostaci i da se aplikacija za reviziju podnese što bi se reklo onako kako Bog zapovijeda. Ali nije. Da je barem pokušao, ali nije, a morao je. Da je barem pokušao i da nije uspio, danas ga vjerovatno niko ne bi ni krivio. Za razliku od onoga što Bakir tvrdi, njemu se danas zamjera upravo to šutnja, blefiranje, obmana i laž. To što je bio u prilici da barem pokuša otkloniti nedostatke, a ne to što on misli i tvrdi, to kako je sud u konačnici postupio. Aplikacija za reviziju mu dođe isto kao kada bi ja kontaktirao sada neku avio kompaniju i pitao da li ja mogu da letim iz Tuzle za London npr., bez karte, pasoša i vize. Oni mi daju negativan odgovor, a ja se opet napravim blesav i pojavim na terminalu.
Pisma u kojima je sud tražio očitovanje trojice poglavica o legitimaciji agenta Softića, također nisu ono što Bakir tvrdi, traženje saglasnosti od onih koji negiraju zločin i sl. Ja ih vidim kao treću šansu, da se postigne konsenzus barem oko nečega u Predsjedništvu BiH. Konsenzus oko najvažnijeg događaja u historiji ove države, jer se tiče svih nas, jer je u interesu države i svih nas, jer ova trojica bi trebala da rade u interesu države i svih građana. Oni i predstavljaju ovu državu i sve građane ove države, ne samo svoje pleme. Iz ugla suda to bi moglo da izgleda ovako, prvo smo vas dva puta obavijestili da agent nije agent, pa ste 8 ili 9 mjeseci kasnije vi nama kao poručili to isto, hajde evo vam još jedna šansa da se dogovorite, treća sreća.
Vrijeme je da snose posljedice svoje nesposobnosti i neodgovornosti, u prvom redu prema žrtvama pa svima ostalim. Da požanju ono što su i kako su posijali. Da Bakir konačno prestane da vodi politiku žrtve i da žrtvu izigrava, i da na tu kartu ostvaruje sve svoje zamisli. Toga je on itekako svjestan kada kaže da se polako narodu preliva čaša, počev od njega pa svih ostalih. Svjestan je da se iz ovoga neće tek tako izvući i da se računi moraju svesti kad tad. Pere se on što bi se reklo, ali svaki njegov izgovor, svako opravdanje i svako prebacivanje krivnje na drugoga samo je bijeg od vlastite odgovornosti za loše postupke i odluke, jer lakše je kriviti drugoga za sve nedaće i nevolje nego se uhvatiti u koštac sa samim sobom. Nadam se da bar negdje sam sebi priznaje i kaže Bakire kriv si, ako ima bar trunku obraza. Tužilaštvo će izgleda formirati predmet Softić, zbog njegovog kako kažu lažnog predstavljanja, i treba, neka će. A šta će biti sa preostala dva člana družine?
U pamet jedno, ne tražite krivce u drugima, otvorite oči i pogledajte istini u lice. Istina je da nema zavjere, da nema ničega do vaše/njihove nesposobnosti i neodgovornosti, Bakira i jataka mu.
Svaki čin podrške Bakiru nije ništa drugo nego li dokaz sindroma napaćenog Bošnje koji kohabitira po matrici samo nek ne puca i nek je naš. A najvažnije dokaz je to zatucanosti i polupismenosti i političke apsolutne nepismenosti, istog tog oboljelog Bošnje.
