Hrvatski i katolički obraz ipak je sačuvan. Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić uputio je “posebno pismo” patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineju, u kojemu ga je upozorio kako su neprihvatljivi njegovi istupi u kojima je 9. januara veličao nastanak Republike Srpske.
Uz tekst pisma, koje je Puljić uputio u ime svih biskupa iz BiH, Katolička tiskovna agencija (KTA) juče je saopćila da je ono odaslano 8. februara. Zakašnjenje od mjesec dana govori o velikom kardinalovom dvoumljenju, o dugom razmišljanju da li da se upusti u ovu prepisku. Činjenica da je o tom pismu javnost obaviještena sa još sedam dana kašnjenja, 15. februara, dodatno potcrtava svijest o osjetljivosti ovoga poteza kojim je, htio ne htio, katolički poglavar u BiH, kao nikad u novijem vremenu, bacio veliki izazov u odnose dvije hrišćanske crkve.
Srećom, ipak je to učinio. Kažem – srećom, jer se previše licemjerja dosad nakupilo među ovdašnjim “božijim službenicima”, poklonicima krsta, koji se žmurili na brojne procese i događaje koji su zasluživale ukore, pogrde, javne reakcije. I Puljiću je napokon prekipjelo!
Njegovo reagovanje, koje je juče učinio i javno dostupnim, iznimno je važno jer Dragan Čović i Hrvatska demokratska zajednica, za koje je glasalo ubjedljivo najviše pripadnika kardinalovog “stada”, nisu našli za shodno da išta zamjere svojim političkim kolegama u RS. Po svom starom groznom običaju, da liže svaku njegovu pljuvačku, Čović je “elegantno” prešao preko bestijalnog pira koji je 9. januara u Banjaluci priredio njegov vrli prijatelj Milorad Dodik.
Mislim da je kardinal Puljić povukao dobar, pošten, hrabar, koristan i neophodan potez. Još bolje bi bilo da je prvo “naružio” Dragana Čovića, koji godinama prećutkuje svaku kritičku riječ koju bi morao da izgovori na račun Dodika i Republike Srpske. Ima nešto među njima dvojicom što nije stvar lične bliskosti, što je vjerovatno nalog dvije “velike” nacionalne politike, a što njih čini blizancima koji su se, kao đavoli, zarekli da će činiti sve na slabljenju, pa i razbijanju Bosne i Hercegovine. Kad se pročita Puljićevo pismo, postaje još jasnije šta je – prije jednog sveštenika – morao da kaže taj političar koji slovi za neprikosnovenog nacionalnog lidera.
Ne vjerujem da je pismo, kojim je poglavar Katoličke crkve u BiH poslao vrući šamar srpskom patrijarhu Irineju, moglo biti odaslano bez odobrenja Vatikana, pa i samog pape Franje
Kardinal se, po svemu sudeći, mučno dvoumio, smišljao i predomišljao i, na kraju, presavio papir i otpisao svom “kolegi” Irineju ono što se, jednostavno, više ne smije prećutkivati. A to je činjenica da svoje službovanje zlu, u nedavnom ratu, Srpska pravoslavna crkva nastavlja i u miru.
Kardinal Puljić je u pismu istakao kako je ono što je Irinej tom prigodom kazao u Banjaluci kod njega izazvalo nevjericu, zgražanje i razočarenje. To se posebice odnosi na Irinejevu tvrdnju kako je Republika Srpska utemeljena na “Božijoj istini i pravdi”. U kardinalovu pismu stoji kako je takvo što u potpunoj suprotnosti s onim što se zbivalo tokom rata, prouzročivši brojne smrti, progone i patnje.
Biskupi iz BiH srpskog su patrijarha podsjetili kako je, prema crkvenim statistikama s prostora koji danas obuhvaća entitet Republika Srpska, nasilno protjerano iz svojih domova oko 140 hiljada katolika. Danas ih u RS nema više od 10.000, što je tek šest odsto predratnog broja.
“Za zločine i još puno više nespomenutih teških zločina, koliko je meni poznato, nitko nije osuđen na nekom od sudova Republike Srpske. Naprotiv, istina se uporno prešućuje i iskrivljuje. Umjesto žrtava, štite se i pomažu zločinci. A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom”, napisao je kardinal Puljić.
Samo nekoliko sati nakon što je patrijarh Irinej po svojim izanđalim guslama gudio o “Božjoj istini i pravdi”, reagovao sam na to vrijeđanje istine, morala, vjere i vjerske organizacije na čijem čelu pomenuta osoba stoji. No, šta je novinar prema kardinalu. Ni da je Čović reagovao, ne bi to imalo snagu koju ima “šamarčina” koju je svom “kolegi” uputio poglavar Katoličke crkve u BiH, makar i sa ovolikim zakašnjenjem.
Puljićevo pismo dugo se krčkalo u biskupskom vrhu, vjerovatno i među vatikantskim kardinalskim kolegijem, a sumnjam da o njemu nije konsultovan i sam papa Franjo. Oni su manje razmišljali o razložnosti i argumentiranosti stavova koje je u pismu izrazio Puljić. Više ih je brinulo što su znali da to može podići ogromni oblak prašine i svađe između dvije hrišćanske zajednice – katoličke i pravoslavne. No, kako smo navikli u dosadašnjem pontifikatu harizmatičnog Pape iz Argentine, odlučeno je da se prednost da istini i istinskoj “Božjoj pravdi”.
“Božja” istina je, bez dvojbe, sadržana u riječima iz Puljićevog pisma. Izgovorena iz usta patrijarha Irineja, 9. januara, ona je kod svakog čestitog čovjeka izazvala zapanjenost, zgražavanje, gađenje…
Ona je, bez dvojbe, sadržana u riječima iz Puljićevog pisma. Izgovorena iz usta patrijarha Irineja, 9. januara, kritikovana poruka je kod svakog čestitog čovjeka izazvala zapanjenost, zgražavanje, gađenje…
SPC će teško oćutati kardinalski ukor. Vidjećemo kad će uslijediti i kakav će biti odgovor Irinejevog kabineta. Pratićemo i zatezanje konopca između vjernika pripadajućih dvjema zajednicama, koji su ovim činom dobili ogromnu kost za međusobno gloženje. Možda se nešto mrdne i na licemjernoj bratskoj relaciji Čović – Dodik.
U svakom slučaju, kardinalovo pismo odjeknulo je kao žestoka bomba. No, bez istine nema ni pomirenja, ma koliko ta istina nekome bila neugodna. Kad bi se srpskom patrijarhu zbog toga, od stida, zacrvenio bar jedan obraz, bio bi to veliki korak naprijed u okajavanju grijehova koji su u protekle tri decenije počinjeni s balogoslovom Srpske pravoslavne crkve i njenih starješina.
Piše: Vlastimir Mijović
