Mario Vranješ: Jebiga, znam ja da sam Bosanac
Koliko još mogu dugo i da li uopšte mogu izdržati bolne i stalne dodire tišine pod svijetiljkom izgubljenih razuma i izmišljenih potreba, tražeći duše i tijela koje me barem malo vide i čuju?
Imam li u sebi dovoljno istreniranog razuma za izdržati napade primitivnih čovjekolikih cuclaša, pušača, dudlaša, sporadične verbalne delikte mutavih i slijepih i kontranapade nacionalno osvješćenih i nepismenih?
Posjedujem li i zrno časti za uzdići se iznad kravatiranih, uzdriglih i podriglih individua, nabijenih (analno dakako) na sexualna pomagala svojih voljenih lidera koji i svoju djecu i unučad podjeliše po principu 51-49?
Mogu li imati samo svoje sekunde, samo sekunde trebam, za ljude koji iza moga imena i prezimena ili osunećenog visuljka neće vidjeti čudovište iz ormara koje samo čeka mrak za svoju dozu krvi, grupe A, RH pozitivne?
Ima li iko na ovome dunjaluku koji mi može pružiti makar dobronamjernu utjehu da ove moje misli nemaju nikakvog smisla?
Bože, vidiš li, mariš li, shvataš li šta se dešava? Da li ti je barem malo jasno zašto nas je sve više pod tvojom kapom nebeskom koji sumnjamo u tvoje dobre namjere, ili i tebi puca extremni dio tijela šta sužnji misle?
