Polaganjem cvijeća na tramvajskom stajalištu kod Američke ambasade u Sarajevu obilježena je godišnjica ubistva sarajevskog srednjoškolca Denisa Mrnjavca, koji je ubijen u punom sarajevskom tramvaju prije 16 godina.
Pri povratku iz škole, 5. februara 2008. godine, Denisa su u tramvaju napala trojica maloljetnika, nanijevši mu teške tjelesne povrede od kojih je dan poslije preminuo. Denisa su ubili njegovi vršnjaci Nermin Sikirić, Ademir Lelović i Berin Talić.
Dvije godine kasnije Sikirić je osuđen na 10 godina zatvora za ubistvo, a Lelović i Talić proglašeni su krivima za pomaganje tada maloljetnom Sikirici. Lelović je dobio 15, a Berin Talić četiri godine zatvora.
Vrhovni sud Federacije BiH potvrdio je presudu Kantonalnog suda kojom je Lelović osuđen na 15 godina zatvora, dok je Taliću kazna povećana sa četiri na 10 godina.
Denisova majka, Ana Mrnjavac danas je izjavila da i dalje ne može da vjeruje da i dalje u državi dolazi do nemilih događaja poput onoga koji je zadesio njenog nedužnog sina.
“Meni je ovaj dan bolan i prebolan. Moje dijete je ničim izazvano izbodeno, a da nije imao pomoći ni od koga zaista je preteško i pretužno,” podijelila je majka.
Poručila je kako smatra da je cjelokupni sistem uveliko zakazao.
“Sami vidite kako sve to skupa izgleda i da se ništa nije desilo za ovih 16 godina. Svi misle da odgovornost nije na njima, a ja ipak smatram da jeste i da je kompletan sistem zakazao. Da je bilo volje i želje da se neke stvari pokrenu s mrtve tačke to bi sigurno bilo i napravljeno. Cijeli sistem je zakazao; i vlast i grad i država. Nije dovoljno donijeti akcioni plan za borbu protiv nasilja i maloljetničke delikvencije, a ništa od toga ne primijeniti,” naglašava Denisova majka.
Podsjetila je da se već deset godina priča o spomen obilježju posvećenom njenom sinu, koji još uvijek nije napravljen.
“Šesnaest godina dolazi se na ovo mjesto gdje nema čak ni spomen obilježja za mog Denisa, a o tome se priča već najmanje deset godina. Ja sam napravila svom sinu spomenik bez ičije pomoći i ne očekujem previše. Spomen-obilježje bi bilo neka opomena i ako ništa na neki način bi i preventivno utjecalo na mlade, pogotovo na te koji sebe pokušavaju dokazivati u negativnom smislu,” mišljenja je majka.
Podsjeća da je prošle godine ustanovljena nagrada Denis Mrnjavac, odnosno da je donesena odluka koja je izašla i u Službenom glasniku, ali, kako smatra, i to je samo mrtva tačka na papiru.
“Bilo mi je vrlo drago kad sam vidjela tu odluku jer ona naglašava da bi se trebala napraviti neka mala skulpturica što bi simboliziralo upravo ovaj nemili događaj mog sina, a ujedno tu nagradu bi dobijale najbolje škole, odnosno pojedinci kao borci za nenasilje,” objašnjava ona.
Spomenula je i slučaj nedavno ubijenog Farisa Pendeka
“I mali Faris je također ubijen, i to iz vatrenog oružja, pa gdje je ta policija? Zar je to normalno da neko nosi vatreno oružje? Kad bi se sigurnosne mjere pojačale i kad bi svi radili svoj posao korektno i do kraja odgovorno ovakvih situacija ne bi bilo,” istaknula je.
Smatra da se prema zločincima ponaša kao da su oni žrtve te da su kazne ne samo neadekvatne, već da vrijeđaju roditelje i porodicu.
U znak sjećanja na Denisa, na stajlištu kod Američke ambasade u Sarajevu položeno je cvijeće, gdje su okupljeni članovi porodice , prijatelji, građanke i građani izrazili žalost.
Mirsad Kebo, bivši potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine naznačio je da obilježavanje Denisove godišnjice ne propušta niti jednu godinu.
“U to vrijeme sam bio potpredsjednik Federacije i otišao sam na proteste protiv režima čiji sam dio. Šta me ponizilo kao čovjeka jeste činjenica da niko od trideset mojih sugrađana u tramvaju nije rekao ni a kad je ubijeno jedno nevino dijete,” prisjetio se Kebo.
Ističe da šesnaest godina nakon toga imamo primjere stravičnih zločina te da je propušteno vrijeme da se stane zlu u kraj.
“Ono što se sada poduzima je sasvim nedovoljno. Ovo je, na kraju krajeva, ipak samo odraz stanja u društvu. Došao sam danas kao građanin, kao i svake godine, d aodam počast. Sjećam se i sahrane. Napravili smo put do njegovog groba, zar ima bolje opomene od toga da smo mu trebali praviti put u budućnost, a ne put u grob,” naglasio je Kebo.
Una Kovačević, jedna od učenica Katoličkog školskog centra, kojeg je pohađao i Denis kazala je da se ni ona ni njeni vršnjaci ne osjećaju sigurnim te da treba što više podizati svijest o ovakvim događajima.
“Iako ne dolaze generacije koje su poznavale Denisa mi se trudimo da sačuvamo sjećanje na njega. Svake godine u školi imamo knjigu žalosti, stavimo njegovu sliku i pokušavamosvaki put da podsjetimo učenike kakve se stvari dešavaju i da ne smijemo zaboraviti šta se desilo Denisu,” navela je Kovačević.
