Koncertna 2017. godina u tuzlanskom BKC – u biće završena koncertom zagrebačkog “Film music orkestra” 25. decembra. Riječ je o grupi muzičara koje je okupila ljubav prema neprolaznim filmskim melodijama, predođenih Elmom Burnić, koji muzički kritičari smatraju jednim od najkvalitetnijih vokala trenutne hrvatske muzičke scene. “Film music orkestar” u posljednjih godinu dana nastupao je na brojnim scenama u regionu, a zasigurno jedan od najznačanijih koncerata održan je sredinom godine u sarajevskom Kamernom teatru 55.
Tim povodom razgovarali smo sa frontmenom grupe, Admirom Ćulumarevićem.
- Admire, ima li treme pred nastup, s obzirom da ćete ovog puta svirati pred mnogo više publike nego prvi put?
Ovo je higlight prve godine našeg postojanja i za nas velika obaveza, ali ne samo zbog tuzlanske publike koja je to skužila odmah na prvu i definitivno zna o čemu se radi nego i zbog onog što nas očekuje sljedeće godine. Stvarno smo ozbiljno polaskani činjenicom da ćemo koncem drugog mjeseca otvoriti festival u Beogradu u Sava centru pred nekoliko hiljada ljudi, tako da je Tuzla dobra štih proba sa svojim kapacitetom u BKC-u da svladamo te brojke. Nama se događa jedna jako lijepa priča, gdje god smo bili – ponovo su nas zvali, a to je stvarno kompliment za nekog ko se bavi muzikom.
- Za one koji vas ne znaju, recite nam ko su i šta su Film music orkestar? Šta je to što svirate?
To je nakupina tri 50 + ostarjela muškarca koji su se u jednom trenutku, umjesto rekreacije, odlučili za ono što vole, a to je svirka i koji su odlučili ukrstiti žice. Pronašli smo prekrasnu, lijepu energetsku crtu, prije svega u onom što je neiscrpna tema, a to je muzika na filmu. Mi smo joj dali jedno novo ruho , veselije, zabavnije, u jednom gipsy, jazz, swing maniru i moram priznati da ljudi reagiraju onako kako smo mi htjeli i što je bila inicijalna ideja, a to je da sve zajedno na kraju završi kao jedan dobar party.
- Svirali ste i u Hrvatskoj i u BiH te nekim drugim državama u Evropi. Ima li razlike u publici i kako ljudi prihvataju filmsku muziku?
Isto! To je najljepša stvar u ovoj priči. Recimo, u Salzburgu smo imali dva koncerta, jedan pred “našim ljudima”, drugi pred potpunim austrijskim auditorijumom. Od Austrijanaca jedino nismo čuli da pjevaju s nama, ali su ‘cupkali’ sve vrijeme, od početka do kraja. Mislim da je to – to; ljudi još uvijek znaju te pjesme, očito se još uvijek slušaju među svim generacijama i ne vidim, Bogu hvala, problem.
Za kraj razgovora Admir nam je ispričao jednu priču sa prošlog koncerta, te je pozvao sve na koncert:
“Kad smo svirali u Narodnom pozorištu u Tuzli, vidio sam svoje prijateljice kako sjede u ćošku. Noć je bila malo prohladna, pa sam ja mislio da im curi nos i pitam ih: Šta je, godine ostavljaju traga?, kažu: Ne, oplakale smo! Mislim da je to pravi poziv za sve. Nećemo nikog rasplakati, ali ćemo učiniti da zadnja hefta ove godine prođe u stvarno jednom posebnom raspoloženju i mislim da je dovoljan triger za sve da dođu 25. decembra u BKC i da provjere o čemu smo pričali.”