Tuzlanski kanton ima novu Vladu, koju čine SDP-ov premijer i četiri ministra, te ministri iz PDA, Naše stranke, SBB-a i HDZ-a BiH (?!), ali ima i prostora za reakcije, naročito nove opozicije u obliku sumnje u njenu sručnost, za neizvjesnost u vezi s njenim trajanjem i za tezu da je čudan miks političko-stranačkih opcija već viđen i iskihan.
GOTOVO DVOMJESEČNO TALASANJE političke scene i vlasti u Tuzlanskom kantonu, prije šest dana je okončano na (ne)očekivan način: nova skupštinska većina, predvođena SDP-om, imenovala je Vladu TK, na čelu sa prof. dr Kadrijom Hodžićem i sa ministrima iz SDP-a (4), PDA-a (3), Naše stranke (2), SBB-a (2) i HDZ-a BiH (1), s tim da je ovo posljednje potrebno razjasniti, jer je PDA poziciju iz svoje kvote (zdravstvo), dodijelio čovjeku koji je do prije mjesec i po bio aktivan član (i kandidat na lokalnim izborima) HDZ-a. Elem, 19 od 35 poslaničkih ruku je bilo za novu Vladu i ona je, što se toga tiče, legalna i legitimna.
Ono što se desilo odmah potom, još do kraja dana imenovanja Vlade, valja smjestiti u okvir očekivanih reakcija, komentara, prognoza i procjena. Suština je da se – iz ugla opozicije – radi o kabinetu koji, suprotno najavama, nije ni nestranački, ni ekspertski. Istovremeno – iz ugla onih koji su bliži novoj Vladi, iako naglašavaju svoju nepristrasnost – riječ je o izvršnoj vlasti, u odnosu na koju elementarna korektnost podrazumijva da joj se, po nepisanom pravilu (i unatoč koroni), ipak dopusti da 100 radi i pokaže šta zna i umije. Drugim riječima, nije baš ni pristojno, a ni pošteno unaprijed dovoditi u sumnju ono što nas čeka s ovom Vladom.
KAD SE GOVORI O OPOZICIONOM dočekU Vlade „na nož“, to, s jedne strane, ne čudi, a s druge goni na utisak o frustraciji, kojoj će se tek morati tražiti lijek. Tvrdnja o tome da je Vlada, eto, ipak stranačka, prilično je nesuvisla, jer je svaka vlada plod stranačkih dogovora, rasporeda kandidata i usvajanja rešenja. Dakle, taj argument je šupalj. Drugi prigovor, o tome da se u dogovoru u okviru nove koalicije forsirala matematika, takođe ne pije vode. Matematika je, naprosto, neizbježna, pošto se sve na nju svodi, a drugo je pitanje da li je ona odraz stvarnih odnosa i interesa u okviru nove većine. Sitničari su skloni tezi da je to prava tema za raspravu, jer je opipljiv interes za vlast bio i ostao najjači kohezioni faktor, pa će razloga za nju, a i prostora, tek biti kada izvršna TK vlast počne povlačiti konkretne poteze i baviti se manje ili više teškim temama.
Ono što, u vezi s tim, nije nevažno, jeste čudna kombinacija stranačkih paketa, s različitim političkim i idejnim predznakom – od nominalne ljevice, preko centra, do desnice. To se najviše odnosi na nikad objašnjen pakt SDP-a i PDA-a. Osim što ih ujedinjuje averzija prema SDA-u, ništa drugo se, bar na površini, ne vidi kao spajalica. Tvrdnja čelnika SDP-a BiH da je to želja za jačanjem antikorupcionog fronta, na granici je smiješne, s obzirom na to da je predsjednik PDA-a čovjek koji je dvaput osuđen baš za korupciju. Sa strankom koju on vodi boriti se protiv korupcije, moglo bi se, kad bi bilo stani-pa'ni, nazvati vrijeđanjem inteligencije prosječnog smrtnika ove zemlje.
U ISTOM PAKOVANJU TEŠKO RAZUMLJIVE, ali praktično, očito, mogućeg miksa stranačko-idejnih profila, valja gledati i pozicije Naše stranke i SBB-a. Nismo zaboravili da je, u novembru prošle godine, SBB – na signal iz centrale (čitati: kabineta svog predsjednika) – odlučio da okrene leđa SDA-u, pridruživši se onima koji su rušili njegovu vlast i u TK-u. Tada je SBB tvrdio da neće učestvovati u novoj vlasti, jer mu je najvažnije da „izbriše“ SDA. Istovremeno, Naša stranka je poručivala da će rado učestvovati u rušenju SDA-ove vlasti, ali da ne pristaje da PDA ima mjesta u Vladi… Dva mjeseca kasnije, druga, prava priča: SBB je, po ko zna koji put, okrenu ćurak i ima dva ministra, PDA ih je dobio četiri, što Našoj stranci to nije smetalo da prihvati takođe dvije ministarske pozicije.
Kad se na sve doda i, blago rečeno, krajnje čudna solucija s ministrom zdravstva, što je postao bivši član HDZ-a BiH, slika je manje-više kompletna. I rađa pitanje: zar niko od stranaka nove većine nije imao „podobnog“ Hvata, pa se on morao tražiti u HDZ-u (što se može čitati kao ovjera da „pravog“ Hrvata ima samo ta stranka), te upit koliko će ova većina, čak i ako ne podsjeća na rogove u vreći, realno postojati, posebno kad na dnevni red dođu teška pitanja, o koja bi mogla ozbiljno zapeti? Uz vjerovanje u to da odgovore na ova pitanja nećemo dugo čekati, podsjećam samo na još jedan surovo tačan fakat: za sedam godina, od januara 2014. do januara 2021., TK je promijenio šest vlada i šest premijera, što je, valjda, lekcija iz koje se nešto naučilo. Ili tek treba da se nauči?
Piše: Zlatko Dukić