PIŠE: Mirza Pinjić
Zadnjih nekoliko dana, na mediju zvanom “facebook”, gledam i čitam objave, što mojih prijatelja, što nepoznatih ljudi, a kako me put doveo da to gledam i čitam ne mogu sebi da objasnim.
Gledam objave reklamnog karaktera poznatih svjetskih brendova, novosti iz svijeta filma, muzike (ako se današnja muzička scena, pogotovo ova “naša” može nazvati muzikom) mode, arhitekture, objave, meni dragih, stranica o knjigama, kolumne, fotografija raznog sadržaja.
Gledam tako, a već mi počinje biti “smor” i kontam da se “odjavim” i odem raditi nešto korisno, izvan ovog, neprirodnog, i neopipljivog svijeta, ali nikako da odem. Čini mi se da koriste neku čudnu tehnologiju na internetu pa kad se želiš odvojiti i otići, baš ti tad, ko grom iz vedra neba, nešto dođe pred oči i ti još više odgodiš svoj odlazak/odjavu sa te stranice ili tog medija.
Ista se stvar i meni desila. Baš kad sam htio da odem, pred oči mi izleti objava nebitnog sadržaja, barem meni, ali itekako bitnog velikoj skupini ljudi. Sasvim sigurno će to biti najveći “event” ove godine, barem na “facebook-u”, imena “Kupovina poklona za Anastasijino punoletstvo”. I tako krenem gledati objave većeg broja ljudi, onih koji se nalaze među mojim “prijateljima”.
Iskren da budem, nisam znao ko je dotična, ni koja je fora u toj pompeznoj kupovini poklona za njeno punoljetstvo. Informisah se i ostadoh u čudu neviđenom. Dotična je kćerka “poznate” pevaljke Cece i još “poznatijeg”, doduše neosuđenog ratnog zločinca Željka Ražnjatovića – Arkana.
I pored ironije, koju osjetih gledajući tu “paradu” ideja za poklon dotičnoj, prožima me jeza od stvari koje su nam postale, nažalost, bitne i o kojima glavu trošimo. Dok ovo čitate, sigurno imate osjećaj kojeg i ja sam imam. “I ti si joj poklonio, i vrijeme, i prostor, a evo i mnoge redove svog pisanja”. Šta drugo mogu?
Pišem o svakodnevnici, prije svega moje generacije, primjetih mnoge generacijske kolege sa objavama u vezi tog “eventa”, sve što me okružuje, jednostavno o životu pišem. I šta očekivati od mladih ljudi, mojih kolega, prijatelja, sugrađana i svih onih sa kojim dijelimo ovo parče uboge zemlje BiH, kad je glavna preokupacija smišljanje poklona za osobu, koja nije ničim zavrijedila da se o njoj govori.
Iskreno, mislim da dotična dijeli stavove svoje majke, ali da ne griješim dušu. (Mislim da su većini stavovi pevaljke poznati, ko ih ne zna može naći na internetu, čudo je to od tehnologije)…
Kako da mladi ljudi promijene nešto? Kako da mladi ljudi budu oslonac generacijama koje dolaze? Kako da mladi ljudi budu glavni faktor pomirenja i prevazilaženja fašizma, nacionalizma, šovinizma i MRŽNJE? Zar smo se toliko, generacijski, izgubili u moru banalnog i nevažnog?
