Pun mi je extremni dio tijela (da ne kažem penis) na stalnom razvodnjavanju svojih misli sve zarad pokušaja da se svidiš glupima, zatucanima i slijepima kod očiju, a sve to u operaciji pod kodnim imenom: ”Nemoj plaho da odudaram, Tiranosaurusa ti zaostalog”! E, pa neću! Hoću da odudaram! Da radikalno smrdim, tj. tuknem na drugačijeg od ostalih. Da pećinski, suptilno i nježno, toljagom po glavi, pokažem najljepšim plavim očima da mi se sviđaju.
Pa dok potpirujem plam u sebi i u njoj, a u isto vrijeme spremam naš zajednički obrok sačinjen od mamutovih prsa na žaru prve vatre i desert od kuhanih jaja kokoške kamenog doba, na paprati napravim logu za gubljenje moje nevinosti (i ako Bog da njene) koju tako rado čuvah sve ove vjekove unaprijed, pa dočekah tako i 21. vijek da doživim remake kenozoika u svojoj sopstvenoj ulici ili pećini kako joj od milja tepam, u svom sopstvenom gradu ili sojeničkom naselju, kako ga zdravorazumno vidim.
Da namjestim svoje dlakavo dupe direktno ispred horde čovjekolikih dudlaša, pušača i uvlakača, spremne uvijek za hijenska smijuljenja iz mraka nad mojim neuspješnim naporima, nespretnim pokušajima da francuski poljubim neandertalku iz Madagaskara (mjesna zajednica Tananarivo).
Da u rijalitiju pukoga preživljavanja pokažem svoj ubistveno nesexualni torzo ispred zajedljivih masa, nestvarno zaostalog biračkog tijela (da ne kažem glupog), uvijek spremnog za žuto prepričavanje mojih ilegalnih molitava za pronaći mrvu čistoga obraza u stvorenjima što bi ljudi htjeli biti i za muda Marjanova koja, osim što su afrodizijak za naivne u ljubavi imaju i tu moć da ti ispune par želja!
A moje želje bijahu: Stalno radno mjesto i topli obrok, da smršam 22 kile, i da Barcelona gostuje u Tuzli za Ligu prvaka. I bješe to prije par hiljada godina. A skromnost ostade moja budalaština sa kojom mi valja durat…
PIŠE: Mario Vranješ
