Od malih nogu zavolio sam književnost. To je bila ljubav na prvi pogled i ljubav koja me nikada nije iznevjerila. Tada, dok sam još uvijek bio dječak, čitao sam avanturističke romane u kojima su radnje i akteri bili smješteni na egzotične lokacije te su proživljavali raznovrsne pustolovine.
Na ovaj način se može opisati i moj put na drugu Neretva media regatu, koja se održala u okolini Konjica, preciznije u selu Džajići.
Moje kolege i ja smo tog popodneva prepuni euforije i elana sjeli u automobil i zaputili se na svojevrstan roadtrip u nepoznato poput Keruakovih junaka iz romana „Na putu“. Putovanje kao i svako drugo, bilo je ispunjeno muzikom, pošalicama, pauzama za kupovinu pića i obavljanje fizioloških potreba, koje se nisu naručito sviđale kolegi Betonu koji je smatrao da ćemo ako budemo manje pišali prije stići do navedene lokacije. Dodatni adrenalin cjelokupnom ambijentu davala je činjenica da nismo bili na prošlogodišnjoj regati te samim time nismo znali gdje zapravo idemo i šta nas očekuje tamo negdje u dalekom Konjicu.
Nakon nekoliko sati vožnje po vlažnom i klizavom kolovozu, koji je kiša natapala čitav dan i nekoliko potencijalnih prilika za saobraćajke, koje smo ipak izbjegli zahvaljujući drifterskim vještinama kolege Betona na kojima bi mu pozavidjeli i junaci kultne franšize „Brzi i Žestoki“, stigli smo u Konjic u nadi da ćemo vrlo brzo pronaći i lokalitet Džajića Buk. Na našu žalost, prevarili smo se.
Još dobrih 30-45 minuta smo se vozikali po uskim kasablijskim ulicama provincijskog gradića da bismo napokon stigli u selo „Džajići“ koje se nalazilo tik uz Neretvu. Došavši na zadanu lokaciju u glavi smo kreirali projekcije u kojima nas čeka nabudženi hotel sa prostranim sobama, međutim ono što smo imali priliku da vidimo nas je potpuno iznenadilo; smještaj je bio bungalovskog tipa, cjelokupan kompleks bio je izgrađen od drveta te je bio podijeljen na tri razine: sobe, restoran i prostor za iznajmljivanje opreme za rafting dok se Neretva žuborila duž obale.
Iako je smještaj bio jako primitivan i poprilično oskudan na sve to smo zaboravili kada smo se malo bolje upoznali sa cjelokupnim ambijentom kompleksa – muzika uživo, roštilj, predivan pogled na prirodu – sve to nas je kupilo na prvu. Noć se polako spuštala, hladna i kišna, ostale novinarske ekipe su polako počele da se okupljaju i žurka je mogla početi. Neću previše detaljisati o samoj žurci osim što ću reći da je bila brutalna – alkohol, muzika koja je odzvanjala duboko u noć, pjevušenje stvorili su jedan sevdalijski ambijent među svim novinarskim ekipama koje su duboko u noć uživale u svojevrsnom spektaklu.
Sutradan, noge, ruke i glava bile su teške i iscrpljene. Sve to predstavljalo je ozbiljnu fizičku anomaliju obzirom da je za taj dan bila zakazana takmičarska medijska regata. Prije same regate, obišli smo Titov bunker koji je u velikoj tajnosti izgrađen za vrijeme bivše Jugoslavije kao zaštita od potencijalnog nuklearnog napada za najviše dužnosnike i tadašnje najbliže Titove saradnike. Sam bunker ustvari je preuređen u neku vrstu muzeja u kojem su postavljena djela pojedinih slikara te konceptualnih umjetnika. Nakon jednosatnog obilaska bunkera vratili smo se u našu bazu u Džajićima te se počeli pripremati za regatu. Navukli smo kacige, odijela, specijalnu obuću za rafting te se spustili na obalu Neretve. Na trenutak sam pomislio da odustanem od raftinga obzirom da nisam naručito spretan plivač, ali sam se vrlo brzo predomislio kada sam vidio s kakvim elanom se ostale ekipe pripremaju za takmičenje te ljepotu kanjona zelene rijeke.
U čamcu broj 7, ujedno i posljednjem takmičarskom čamcu, pored mene, bili su novinari iz Sarajeva, Mostara te moje kolege iz Tuzle i naravno profesionalni skiper čiji zadatak je bio da usmjerava čamac, odredi taktiku te brine za sigurnost nas takmičara.
Adrenalin je počeo da raste, istovremeno sam osjećao i strah i želju da utrka što prije počne a kaleidoskop raznovrsnih osjećanja i emocija se preljavao iz jednog u drugo. A onda je skiper gurnuo čamac direktno u riječnu matricu i mi smo krenuli. Prvih 50 metara je zapravo bilo najopasnije jer se tu nalazio jedan uski brzak dok su iz rijeke izvirale ogromne stijene. Mi smo imali tu sreću da se naše zabijanje u stijenu nikome ne obije o glavu te smo nastavili da veslamo. Skiper Armin (mislim da mu to bijaše ime) je postavio odličnu taktiku kako se ne bismo umorili, te smo duž jednosatne dionice prestigli 3-4 čamca koji su bili ispred nas. Obzirom da je pobjednik utrke trebao biti onaj čamac sa najboljim vremenom, mi smo imali potpuno pravo da se nadamo istoj. Pred sam kraj utrke, koja se završavala u Konjicu prolaskom ispod Starog mosta, smo maksimalno pojačali naše veslanje i u iščekivanju rezultata u punom naponu prošli kroz ciljnu ravninu.
Umorni, mokri ali i sretni, fotografisali smo se na mostu te se autobusom uputili u Džajiće na proglašenje pobjednika.
Nakon ručka, naša prelijepa organizatorica Samra Čomor je proglasila pobjednike, a prvo mjesto s najboljim vremenom osvojila je ekipa iz čamca broj 7. Da, naravno, to je bio čamac u kojem sam bio ja. Osjetio sam zadovoljstvo prije svega jer je to bilo moje prvo učešće na regati, a s druge strane, obzirom da je cjelokupna ekipa dala sve od sebe da ostvarimo što bolje vrijeme, pobjeda je predstavljala satisfakciju za uloženi trud.
Nakon toga, ekipa Kameleona u sastavu Amir, Amra, Rijad, Omer, Vedran, Vedran (Beton) i ja se pozdravila sa predstavnicima ostalih medija i samim organizatorima te smo sjeli u naše leteće mašine i zaputili se u pravcu Tuzle.
Došao sam kući ispunjen euforijom očekujući finale Lige prvaka koje se igralo te večeri. Međutim, vrlo brzo sam se iz sjedećeg položaja prebacio u ležeći, a umor je polako učinio svoje te sam nakon petnaestak minuta zaspao. Sutradan kada sam se probudio saznao sam da je Real osvojio dvanaestu titulu prvaka Evrope. Džaba Realu titula kad sam ja šampion Neretva media regate za 2017. godinu, zagalamio sam na glas ustajući iz kreveta.
Autor: Muhamed Zimić
