Predstavljamo vam Jasnu Jašarević, izvršnu direktoricu Fondacije Tuzlanske zajednice.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Natjerali ste me prvo da razmislim o tome šta znači za nekoga uspjeh i kako se to mjeri! Onako na prvu, za mene je uspjeh ostati zdrav i „normalan“ u ovom današnjem vremenu i post-ratnoj i tranzicijskoj BiH. Na drugu, svoje uspjehe mjerim kroz porodičnu sreću, vlastitu sposobnost da budem dobra majka, ali i dobra supruga, pogotovo dobra kćerka, brižna sestra, kao i dobra i iskrena prijateljica prema svima koje volim, počev od svoje mnogobrojne rodbine preko značajnog kruga bliskih prijatelja, ali i velikog broja poznanika. Tek na treću razmišljam o poslovnom uspjehu. Moj poslovni put je imao svo vrijeme neku uzlaznu putanju. Iako sam završila prevodilački smjer u tuzlanskoj Gimnaziji, sa prilično dobrim znanjem engleskog jezika, nekako sam se odlučila da upišem studij hemijske tehnologije. Za vrijeme studija sam bila jako posvećen student i mislila sam da ću biti izvrstan i inovativan hemijski inžinjer u jednoj od naših tuzlanskih fabrika. Nažalost, nisam imala priliku dobiti takav posao ni nakon sticanja diplome inžinjera hemijske tehnologije 2001. godine, nego me život odveo u potpuno drugom pravcu.
Još tokom studija, na samom početku rata sam radila za UN mirovne snage, nakon čega su se redali poslovi i pristojne pozicije za nekoliko međunarodnih i domaćih nevladinih organizacija. Fondaciju tuzlanske zajednice sam počela voditi u martu 2004. godine. Od tada, svoj poslovni uspjeh gledam kroz prizmu razvoja Fondacije. Iza ovih uspjeha ne stojim samo ja, nego priličan broj ljudi, bez kojih taj uspjeh ne bi bio moguć. Stoje moje vrijedne kolege, naši partneri i donatori koji vjeruju u nas i još uvijek nam daju podršku za naše inicijative i programe. Naš stvarni uspjeh bi značio biti samoodrživa fondacija, koja neće zavisiti od stranih donacija nego će se oslanjati na domaće izvore finansiranja i vlastite resurse.
Ipak, treba znati da iza svakog poslovnog uspjeha, pa tako i mog, stoji čvrsta odluka, upornost, stalno učenje i vrijedan rad. Kod mene nema zabušavanja :). Posvetim se predano i potpuno, svemu što odlučim raditi i takav stav očekujem i od ljudi sa kojima radim. Ali vjerujte da ni ovo nije dovoljno, jer iza svakog mog uspjeha stoji i velika podrška mojih najbližih, u periodu školovanja i prvih zaposlenja, a kasnije i odluci da preuzmem vođenje lokalne fondacije. 
Zašto volite svoj posao?
Volim posao u civilnom sektoru, jer je okrenut ka dobrobiti ljudi, boljem življenju i opštem dobru. U ovom sektoru ne možete biti sebični i misliti samo na svoj uspjeh, svoju dobit i profit. Morate razumjeti probleme današnjice, probleme osjetljivih kategorija ljudi i tražiti načine kako da se stvari promjene na bolje. Za mene su radinici u civilnom sektoru svojevrsni društveni poduzetnici. Mi pokrećemo stvari i moramo biti pomalo vizionari, pomalo idealisti, kreativci, često biti spremni da preuzmemo rizik da možda nećemo uspjeti, da otvaramo neka pitanja od kojih često mnogi okreću glavu. Zbog šarolikosti tema na kojima radimo u civilnom sektoru, moramo mnogo učiti i istraživati, što nam daje šansu da stičemo razne vještine, od osnovnog poslovnog dopisivanja do strateškog i finansijskog planiranja. Zbog toga je moj posao uvijek zanimljiv, uvijek usmjeren ka dobrobiti ljudi i traženju rješenja za male i velike probleme u zajednici.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Dan je za mene prekratak već dugi niz godina. Nije da se žalim, ali kao i mnogi od danas koji su u trci za poslom, kasno završavam posao i svaki dan sebi obećam da ću to promijeniti već od sutra, ali ne uspjevam. Nakon što svi napuste moju kancelariju, iskoristim ovih par sati mira da prostudiram, napišem ili isplaniram neke poslove za naredne dane ili mjesece. Jutarnji sati prođu brzo u razmjeni informacija sa kolegicama i kolegama, u emailovima, sastancima ili posjetama projektima. Večernji sati kod kuće su prekratki za sve ono što želim uraditi – pričati o proteklom danu sa ukućanima, pričati o školskim obavezama, posjetiti roditelje, prijatelje, pročitati dnevne vijesti koje sam trebala čitati ujutro, ali nisam stigla, završiti knjigu koju sam počela čitati prije tri mjeseca i nikako da je završim, odnijeti čizme na popravku, ali se radnja zatvorila, praviti kolače, ali nisam stigla svratiti u prodavnicu da kupim sve sastojke, sašiti neku sitnicu za sebe, malo crtati iz razonode, pregledati ženske časopise… Za mene su dani definitivno prekratki, tako da se baš dobro mora planirati cijela sedmica, kako bi neke od ovih sakodnevnih želja ostvarila barem tokom sedmice.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Uglavnom, u ovim večernjim razgovorima sa svojim suprugom i djecom, posjetama našim majkama, razgovorima sa prijateljicama telefonom ili putem massangera, te ponekim izlaskom sa prijateljima tokom sedmice. Volim pogledati humorističku seriju ili romantičnu komediju. Pratim informativne i političke emisije u manjem obimu, jer se previše opteretim teškim vijestima i demagogškim i ispraznim govorima naših političara.
Vaša omiljena izreka?
“Dum spiro spero.” Dok dišem nadam se – pamtim je iz srednje škole sa časova latinskog i uvijek se vraćam na ovu izreku – jer vjerujem da nada nikada ne umire i da se uvijek moramo nadati da ćemo uspjeti u onome što želimo i da će biti bolje, ako smo danas posustali ili nam nešto nije pošlo za rukom.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Savjetujem se sa svima koji su u mom svakodnevnom okruženju – sa svojim kolegama, sa svojim suprugom, sa svojom majkom, svojom djecom, svojim bratom. To su sve osobe kojima jako puno vjerujem, koji imaju različita znanja i iskustva i volim da svaku važnu odluku donesem nakon savjetovanja sa nekim od njih. Ako su nam mišljenja različita, onda tražim snagu u svojim ili njihovim argumentima prije konačne odluke. Jako poštujem njihova mišljenja i zahvalna sam im što me trpe u svim mojim nedoumicama.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Ne direktno ili porodica ili karijera, ali nekako indirektno, mislim da je ovo neka moja svakodnevna borba. Zbog posla ili, ako hoćete karijere, moram ne samo često ostajati duže na poslu, nego ponekad otputovati na nekoliko dana ili duže, tako da je to uvijek pitanje izbora, šta da radim? Ostanem kod kuće sa porodicom ili prihvatim priliku za učenjem ili napredovanjem. Srećom, moja porodica nikada ne postavlja ovakve ultimatime, tako da je to više moja vlastita borba i odluka šta odabrati u datom momentu.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Ja bih rekla solidno, ali bolje da pitate druge. Volim konstruktivne kritike, ali ne i one koje su nedovoljno argumentovane. Ne volim kritičare koji samo sjede i kritikuju, a ništa ne poduzimaju da se njihovo ili opšte stanje u društvu promjeni.
Mane kojih bi se riješila?
Nemam pojma čega bih da se riješim. Ne znam ni šta su mi mane. Mogao bi neko da me malo proanalizira. Svejedno, ja bih se riješila pomalo ovog svog radoholičarstva, pomalo ozbiljnog stava, pomalo straha za budućnost, pomalo slatkiša, pomalo vožnje autom, itd.
Tri najvažnije stvari u životu?
Dobro zdravlje, porodična sreća i posao koji nas može prehraniti i ispuniti radošću.
Neostvarena želja?
Voditi vlastiti mali biznis.
Spadate li u gurmanske tipove, volite li jesti i kuhati?
Da, sve od navedenog. 
Vaše omiljeno jelo?
Svježa salata sa piletinom, po receptu moga muža. Svi koji su je probali razumjeće o čemu pričam :). Što se tiče poslastica, čokolada u raznim oblicima je uvijek broj 1.
Vaš omiljeni parfem?
Imam dva omiljena: Jean Paul Gaultier i Cerruti 1881.
Vaš mali beauty trik?
Olovka za usne i neki crvenkasti ruž, malo sivog ili smeđeg sjenila za oči, te dobra maskara.
