„Onaj odozgo“ konačno nas je malo ostavio na miru!! Poslao nam je osunčane dane, rastjerao smog…hahaha.
Prije par dana na pitanje iz popularnog kviza HrTV1 Potjera – koji je najzagađenji grad u svijetu dobili smo odgovor – Peking. Onda je na to „lovac“ Mirko Miočić, inače harizmatična ličnost i kvizaš bez premca, komentarisao da je uz Peking to bila i Tuzla. Dakle grad sa najaviše otrova u zraku na ovim prostorima. I ne samo za prošli mjesec, taj trend se nastavlja…
Da je situacija alarmantna opominju nas stalna mjerenja. I bez njih Tuzlaci znaju da je opasno izaći van u ranim jutarnjim satima, kao i tokom noći. Da rade veliki industrijski giganti s kojima smo se nekad ponosili imali bi opravdanja i s pravom bi upirali prstom na njih. Najveći zagađivači uz Termoeletranu, postale su privatne kuće sa svojim kotlovnicama. Proći zapadnim dijelom grada, Ši Selom, Kulom, Simin Hanom, Batvom, danas predstavlja podvig i rizik za zdravlje.
Oni koje još služi sjećanje, potvrdiće da su bivše vlasti socijalističkog sistema svojevremeno uspješno relizovale Projekat daljinskog zagrijavanja grada iz Termoelektrane. Polovinom sedamdesetih godina podignut je i kredit od MMF-a u cilju zaštite okoline. Ubrzo potom prvi stanovi grada počeli su se grijati zahvaljujući najvećem kotlu opštine. Tuzlanski Sjenjak je postao i prvi ogledni primjer jednocijevnog sistema grijanja u cijeloj opštini. Maltene topli podovi, zidovi, milina…. Tada se govorilo kako će se, postepeno, na ovaj sistem priključivati sve mjesne zajednice i naselja, s većim brojem korisnika cijena grijanja će se smanjivati….itd.
To je i nastavljeno, ali ne tempom kako je nekadašnji projekat predviđao. Normalno, u ovo se teško mogao ukalkulisati rat, promjena društveno-ekonomskog sistema, ali se moglo predpostaviti da će razvoj grada voditi ekološkom problemu. Koliko god se gradske vlasti trudile nisu uspjele građane zaštititi od ove pošasti – nečistog zraka. Uvijek je nešto škripalo u dogovoru s građanima, vlasnicima kuća, koji su tvrdili da su cijene priključaka enormne i tako u nedogled. Umjesto dijaloga tuzlanske vlasti razvile su s građanima partnerski odnos klasične ponude i potražnje. Nije se imalo sluha za njihove socijalne probleme. Paradoksalno ovo zvuči kad kažete da imate socijaldemokrate na vlasti. Zbog odsustva dijaloga vlasti s osiromašenim građanima dobili smo današnju situaciju da se u gradu gušimo sa ugljen- monoksidom i drugim otrovima.
Tako smo došli u situaciju da sredstva raznih kredita dizanih u zadnjih nekoliko godina (oko 25 miliona) nisu otišla na istinsko povećanje kvaliteta življenja u gradu nego na nekoliko stavki koji u biti nisu bili ništa drugo do šminkanje grada pred izbore dok su životne teme poput podizanja kvaliteta življenja i kulture stanovanja i zdravlje građana stavljene na stranu ili za neke nove političare koji će konačno misliti na svoje građane.
Tako ovo podsjećanje Miočića da je Tuzla najzagađenija opominje da grad prvenstveno čine ljudi i briga o njima, komforan život i sve što pod tim terminom neko smatrao. Komfor nije samo skup spomenik Tvrtku, most na rovitom terenu slijeganja, uvećavanje broja jezera ili hotela u vremenu kada ni postojeća nisu popunjena. Da je gradska vlast imala malo više sluha danas se ne bi gušili u otrovima, a ljudi u zapadnom dijelu grada ne bi izmislili uzrećicu – kako je ovdje lakše dobiti rak nego gripu!!
Stoga se s pravom možemo zapitati kuda odlaze pare od naknade za zagađenje zraka iz TE Tuzla, ako znamo da je prema presudi Elektroprivreda još 2013.godine bila dužna da tri miliona KM usmjeri na toplifikaciju. Iz kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja tvrde da su prema Tuzli u zadnjih šest mjeseci usmjerili oko 2,2 miliona KM s ciljem toplifikacije dijelova grada, prvenstveno Mjesnih zajednica Bukinje, Šički Brod i Kula. Što se tiče same Termoelektrane odgovorni tvrde da su postavili filtere za prašinu(?!).
Još malo podataka. Prema dostupnim podacima (januar 2016.Klix) „iz Termoelektrane tvrde da godišnje na osnovu naknade za zagađenje zraka plaćaju oko 2,5 miliona KM. Dio novca ostaje Fondu za zaštitu okoliša, a 70 posto novca vrati se Tuzlanskom kantonu koji finansira ekološke projekte, shodno aplikacijama koje dobiju od opština. Tuzla dio ovog novca troši na projekte daljinskog grijanja, kako bi se smanjio broj individualnih ložišta u domaćinstvima. Stanovnici najugroženijih tuzlanskih naselja nisu dobili daljinsko grijanje jer su projekti toplifikacije ovih naselja još na čekanju. To bi za njih značilo simboličnu satisfakciju za cijenu koju plaćaju vlastitim zdravljem“.
Da je pamet do kadije k'o od kadije gdje bi nam kraj bio.
Ne vrijedi se sada pitati – gdje smo to zaglavili nakon četiri decenije od jednog odličnog ekološkog projekta…
Biljana Skoković-Tomić
