Piše: Mario Vranješ
Znam, u jutrima, dok se budim, pod jorganom, kroz odškrinute prozore namirisati kiše i u mirisu prepoznati kap koja će prva da mi padne na lice u mome pokušaju ulaska u novi dan.
Znam, već pri prvim koracima ka negdje, da naslutim broj koraka koji će biti dovoljan do prvog iskrenog ženskog osmijeha i prvog veselog pozdrava u prolazu pomiješanog sa larmom srca koji kucaju samo za sebe.
Znam, uz jutarnju kafu i kiselu vodu i bez toza iz šoljice da proreknem sebi kakve će mi biti sljedeće misli nasuprot zaljubljenog para. U sekundi znam da naslutim njihova ljubavna obećanja jedno drugome i boju njenog bidermajera na vjenčanju, za koji mjesec.
Znam, preko dana, i bez po muke razgovarati sa ljudima naših neprimijećenih minuta življenja. Otkrivati sebe totalnim neznancima, što riječju, što mimikom i u kompletnom ogoljavanju nalaziti djeliće sebe u sretnima i nesretnima, zaljubljenim i tužnima,svojim i ničijim, našim i svačijim dušama.
Znam, redovno, s večeri, otvoriti moje školjke od sna. Pustiti ljubav moju, da kroz san upozna moje mjesečine..Da upozna moje kiše, sunca, korake, ljubavi i ljude iz prethodnih sati. Da lakše razumije moja šaputanja na jastuku, pričanje u snu, moje radosti buđenja na svako novo jutro i da svaki novi poljubac sa njom doživljavam kao prvi put.
Sve ja to znam i ništa ne zaboravljam.
Samo volim svaki novi dan da se ponavljam…
