Koliko je duša, velikih i malih, već prije smrti sluđenom stravom iskasapljeno… gurano puškom natrag od sigurnosti, od slobode između rezolucijom čuvanih žica… ?
Malo ih je izdržalo i umaklo… dok im se uprazno ispruženim rukama, sleđa tijelu za vratove nisu privukli noževi ubica …
Nisu njih ubile puške. Ni odluke.
Puškom i rezolucijom branjena…
ubila ih je sloboda, iza razapetih žica ograđena.
Koliko je duša, velikih i malih, već prije smrti iskolačenim grgotom podavljeno… gurano veslom i rukom s ruba suhih litica…jer, “dosta je i toliko, koliko već jesu daljinom izbjegli” od svojih gonilaca ubica… ?
Malo ih je noktima za rub se držati izdržalo…dok im se tijela uprazno pruženih ruku nisu nasmrt izmorila, zaglavljena između vodenih dubina i kopnenih strmina.
Nisu ni njih ubile puške. Ni ruke, ni odluke.
Ubila ih je voda…
i veslom i žicom ograđena sloboda…
Koliko je duša ub’jeno bez slike, i šutke ? S pogledom uprtim u preblize žice, a predaleka brda i predaleke vode… I s pogledom raspetim s obje strane žice, žice između svoje i tuđe slobode…
S koje strane žice je teže umirati ?
Jer, nije sloboda ni nebo, ni kopno, ni voda…
Preko žice gledana… ni s jedne strane žice, sloboda nije sloboda.
