Godine 2000. demokratski kandidat Al Gore dobio je 543.895 glasova više u cijeloj zemlji od republikanca Georgea W. Busha. Ali u spornoj utrci koja je išla sve do Vrhovnog suda, suci su odlučili zaustaviti ponovno prebrojavanje, dajući Bushu tadašnjih 25 elektorskih glasova Floride.
Time je Bush prešao magičnu brojku od 270 elektorskih glasova i osigurao mjesto predsjednika.
Godine 2016., kada je izabran Donald Trump, Hillary Clinton pobijedila je na izborima s puno većom razlikom, dobivši 2,9 milijuna glasova više diljem zemlje. Ali Trump je postao predsjednik jer je skupio 304 elektorska glasa naspram Clintonovih 227.
Ako je broj elektorskih glasova izjednačen, o izborima odlučuje novoizabrani Zastupnički dom.
Svaka država ima elektore čiji je broj jednak broju njihovih predstavnika u Kongresu. To znači da ima ukupno 538 elektora: 435 zastupnika i 100 senatora, plus tri za District of Columbia. Stoga, ako kandidat osvoji 270 ili više elektora, on ili ona osvajaju predsjedništvo.
U 48 saveznih država, kandidat s najviše glasova – koliko god mala razlika bila – osvaja sve elektorske glasove u toj državi. Maine i Nebraska rade drugačije i dijele izborne glasove po pojedinim kongresnim okruzima.
Neki kritičari smatraju izborni kolegij anakronizmom i zamijenili bi ga nacionalnim narodnim glasovanjem.
Kažu da se Elektorski kolegij izruguje principu “jedna osoba, jedan glas” koji država veliča. Štoviše, to uzrokuje kandidate da koncentriraju svoje kampanje prvenstveno na nekolicinu takozvanih ‘swing država’ gdje bi glasovanje moglo ići u bilo kojem smjeru, pretvarajući većinu glasača u drugim dijelovima zemlje u promatrače.
Ali zagovornici kažu da bi se dogodilo obrnuto kada bi predsjednik bio izabran općim glasovanjem. Tada bi kandidati svoju kampanju koncentrirali na velike države – Kaliforniju, Teksas i New York – a birači u manjim državama bili bi promatrači.
