Iako su prošle dvije godine od monstruoznog ubistva troipogodišnjeg Smaje Ćesira, na spomen njegovog imena niko u našoj zemlji, ali i regionu ni danas nije ravnodušan.
Tragična sudbina dječaka kojeg su tog 25. februara 2014. u hadžićkom naselju Garovci života lišili oni koji su mu trebali biti najbliži, duboko je potresla svakog ko je za nju čuo.
Ličio na oca
Ovaj stravični zločin otkriven je nakon što je dječakov djed u hadžićki Dom zdravlja donio dječaka, a ljekari su odmah posumnjali na nasilnu smrt. Policija je tada zbog sumnje da su ubili Smaju privela sve odrasle članove njegove porodice. Sumnju je potvrdio nalaz obdukcije, kojom je utvrđeno da je dječak preminuo od teških povreda glave, ali su otkriveni i zastrašujući tragovi fizičke torture, kojoj je mališan bio izložen u mjesecima koji su prethodili ubistvu.
Iza rešetaka su smješteni dječakova majka Ena Lipa, njen nevjenčani suprug Salih Arnautović, dječakovi djed Emir i nana Munira Lipa, dok je na slobodu pušten dječakov daidža Kenan Lipa, koji jedini iz ove monstruozne porodice nije učestvovao u zlostavljanju. Tokom istrage i mučnog sudskog procesa koji se odvijao u sarajevskom Kantonalnom sudu, u javnost su dospjeli užasavajući detalji nezapamćenog zločina.
Muke malog Smaje počele su nakon što je njegova majka napustila njegovog oca i vratila se da živi kod roditelja u Hadžiće. Nakon nekog vremena u kuću je dovela i Arnautovića, koji je i odranije bio sklon nasilju i konzumaciji droge. Tada za Smaju počinje pravi pakao, a sve zbog, pokazat će istraga, činjenice da je neodoljivo podsjećao na svog biološkog oca.
Brojne povrede
Smaju su tukli i ćuškali pod sto svi, a u zlostavljanju je prednjačio Arnautović, koji je u nekoliko navrata dječaka vezao, tukao šakama po glavi i tijelu, kapao vruć vosak po njegovom tijelu, vukao ga i povrijeđivao po genitalijama.
Tog kobnog 25. februara 2014. očuh i majka su pojačali muziku u sobi, a potom šakama i kaišem s metalnom kopčom udarali dječaka po svim dijelovima tijela. Udarci koje su mu zadali majka i očuh kod dječaka su izazvali krvarenje u mozgu i otok što je dovelo do smrti. Vještak sudske medicine utvrdio je da je dijete na tijelu na dan ubistva imalo više od 30 povreda.
Iako su dječakova majka i njen partner u toku suđenja prebacivali krivicu jedno na drugo, oboje su proglašeni krivim za ubistvo na okrutan ili podmukao način, te su osuđeni na po 40 godina zatvora. Dječakovi djed i nana, koji su svoje ponašanje pokušali opravdati „vaspitnim udarcima“ i „udarcima iz dobre namjere“ proglašeni su krivim za nasilje u porodici i nanošenja lakih tjelesnih povreda, te su dobili po dvije i po godine zatvora.
Smajina godinu starija sestra, koja je nakon ubistva zatečena u kući, dodijeljena je na staranje ocu Suadu Ćesiru. Postavlja se pitanje kolika je ustvari odgovornost cjelokupnog društva koje je svojim okretanjem glave od problema, doprinijelo ovakvom ishodu. Smajin slučaj ostaje kao opomena da se više nikada ne dopusti ovakvo nešto.