Sedmica je dovoljna sa sređivanje „umjetničkog dojma“ o saldu lokalnih izbora, jer je „osvajanjem“ Sarajeva i Banjaluke opozicija najavila nove vjetrove, ali je rasparana ljevica, u vidu građanske alternative, i dalje anemična, malo nageta udesno i još daleko od stvarnog uticaja na vlast, s izuzetkom Tuzle i dobrog dijela Tuzlanskog kantona.
UZ PONOVLJENU AKTUELNOST i trajno žareći značaj izreke „Poslije glasanja nema kajanja!“, lokalni izbori u BiH su, ruku na srce, makar nešto promijenili i nagovijestli mogućnost za to da, jednog lijepog dana, promjene postanu i veće i poželjnije. Već prve reakcije na nedjelju, 15. novembar, utapale su se i u zastranjivanje u vezi sa promjenama u Sarajevu i Banjaluci. Mahom se to svelo na žurbu sa zaključkom da je SDA izgubila glavni grad, a da je SNSD, porazom svog dosadašnjeg banjalučkog gradonačelnika, konačno razvlašten u tom gradu.
I onda kada se ne znaju – ili kada se u njih sumnja – pravi motivi ovakvog istrčavanja sa ocjenom, nije preporučljivo olako vjerovanje u obećane promjene i okretanje lista. Uspjeh Naroda i Pravde (NiP), s liderom Dinom Konakovićem, u tri velike sarajevske opštine, te Draško Stanivuković na čelu banjalučke vlasti – jesu vjesnici promjena, ali još je to daleko od stvarnog zaokreta i od onoga što trebamo i čekamo. Jer, da se ne zavaravamo, ipak je NiP jedna vrsta SDA-ovog nus-proizvoda, čiji šef se nikad nije izjasnio ni za građansku državu, ni za antifašizam, dok je Stanivuković „svileni“ nacionalista, kome nije mrsko slikanje s četničkom zastavom i negiranje genocida u Srebrenici. Očekivati od njih stvarni zaokret, čista je politička fantastika.
POJEDNOSTAVLJENO KAZANO, tek će se vidjeti da li, poslije sarajevske kantonalne avanture sa rušenjem „šestorke“ 2019. godine (što neki smatraju ključnom razlogom SDA-ovog izbornog gubitka), koalicija predvođena NiP-om stvarna alternativa ili, pak, samo nova garnitura, čiji cilj je svrgavanje SDA i upotreba istih sredstava, metoda i alata vlasti. Po istoj matrici, banjalučki slučaj je takođe pod znacima pitanja, bolje reći neizvjesnosti. SNSD će u Gradskoj skupštini imati većinu, a gradonačelnik silne muke da ostvari ono što je obećao i što, katkad zrakoprazno i nerealno, kani učiniti. Dakle, za 27-godišnjeg junošu na tako važnoj poziciji, mogao bi to biti preveliki zalogaj.
Istodobno s ovim, važnijim pitanjima, teče ono što su promjene i u još nekim RS-opštinama (Bijeljina, Derventa, Brod, Modriča), kao i u Federaciji (Ilidža, Ilijaš, Jablanica), gdje se istopila dominacija SNSD-a i SDA-a. I u vezi s tim, neki su potrčali da kliknu „Hop!“, prije nego što skoče. Ne vide da promjena čelnika opštine – stranačka i politička – još ne znači stvarni korak naprijed. A pogotovo ne građanski zaokret, niti je razlog za ho-ruk sklonost optimizmu bez porkića.
NAJBOLJE JE TO ILUSTROVATI izbornim rezultatom stranaka i svih onih koji se vole zvati ljevicom. Uz notornu činjenicu o, nažalost, produbljenoj podjeli i uspješnom rasparavanju ovog političkog bloka, izbori su donijeli i jednu čudnu, ne baš ružičastu sliku: u Sarajevu je SDP u koaliciji sa NiP-om, ali i u neskriveno podređenom položaju, zapravo sjenci, koja tukne na naslonjenost desnici. Vrlo su nejasne tačke NiP-ovog i SDP-ovog podudaranja. Nesuđeni socijaldemokratski lider BiH je tu ostao i bez gradonačelnika i bez velikog broja dosadašnjih vijećnika. Što je, naravno, direktan proizvod zlosretne podjele ljevice – kroz prošlogdišnje rađanje Socijaldemokrata BiH, ali i podatka da su mnogi glasači, bliski SDP-u, opet apstinirali, vođeni logikom da, ako se ljevica ne može (neće) dogovoriti o zajedništvu, kako će napraviti normalnu državu. Kandidovanje Bogića Bogićevića za sarajevskog gradonačelnika, priznanje je ovoj ljudini od čovjeka, a ne ikakva utjeha.
Izuzetak, koji traje i istrajava, jesu Tuzla i Tuzlanski kanton. Iako se i ovdje radi o gubitku glasova i načelničkih mjesta – 2016. SDP je imao načelnike u Tuzli, Živinicama, Lukavcu, Gradačcu i Gračanici, a sada u Tuzli, Gradačcu i Grčanici – ipak je ovaj dio zemlje ostao uporište socijaldemokratije. Čak i onda kada su cifre umanjene, govore o opstojnosti ljevice: u TK je SDP ovog puta osvojio 27.989 glasova, što je mnogo manje od 45.288 glasova na prošlim lokalnim i od 49.326 glasova na opštim izborima 2018.; u Tuzli je sa 14.610 glasova 2016. kliznuo na 8.383, u Gradačcu sa 5.680 na 2.745, dok je u Gračanici to najblaže – pad sa 6.837 na 6.183. Zna se i otkud to: raskol u SDP-u i „rađanje“ Socijaldemokrata, rasparali su biračko tijelo i socijaldemokratiju. U čiju korist i na čiju štetu, jasno je svima koji to žele vidjeti.
Uključujući i one koji su, valjda dobronamjerno, požurili da lokalne izbore nazovu početkom promjena, zanemarivši i oprez i neke važne argumente, a i potrebu da se, ipak, „ne trči pred rudu“.
Piše: Zlatko Dukić
