Ona je tu, trocifreni broj kilometara udaljena od mene, ali, kako dani prolaze, svakog mi sve više nedostaje.
Jer se mijenjam, jer odrastam, jer spoznajem svijet oko sebe.
Piše: Belma Krajišnik
Moja mama je jedno istinski posebno biće. Baš kao što svako dijete na svijetu svoju majku voli toliko da je ta ljubav gotovo opipljiva, da je nemjerljiva i neopisiva, tako je i sa mojom. I sa mnom. I, iako sam kroz život nebrojeno puta bila tinejdžerski okrutna prema njoj, uvijek bi mi pomilovala kosu s pogledom koji je govorio: Majka te svejedno voli, šta god da učiniš i koliko god da zgriješiš.
A, učila me je u životu da rijetko griješim. Ili da u protivnom naučim dobru lekciju na svakoj pogrešno učinjenoj stvari.
Rođena je u malom mjestu nadomak jednog malog grada i oduvijek je ponosno pričala o tek nekoliko kuća koje su okruživale onomad njenu. Kao i mnogi đaci nekada, kilometrima je pješačila do škole u grad, pa onda autobusom u drugi grad, ali uvijek odlučno da želi postati nešto i da želi biti neko.
Postala je u životu sve što je najviše željela, ali, najvažnije: Supruga. Majka. Nana.
Otkako sam prije deset godina otišla iz svoje rodne grude i odšetala u život udaljen od njih, svakog dana, u svakom svom koraku vidim Nju. I dere mi utrobu njeno odsustvo. Njena daljina. Svaki kilometar između nas.
Često se smješkam dok sređujem po stanu i slažem stvari da budu „kao u apoteci“, a nekada mi je to bila najmrža stvar na svijetu. Jasno pamtim kako je sestru i mene učila da prije svega budem dobri ljudi, da nikome ne činimo ništa nažao i da mirno možemo uvečer leći spavati.
I ona je uvijek bila takva. Vesela, širokogrudna, puna ljubavi, razumijevanja, dječije sreće u očima, spremna da učini sve za nas, ali i za sve oko sebe.
****
Sinoć sam opet sanjala mamu. Toliko realno i toliko blisko da sam skoro mogla osjetiti njen miris. Smijala se mojim šalama i pomalo me gledala ispod oka, kao i uvijek kada je htjela da mi bez riječi da znak da prestanem.
U snu sam trčala u njen zagrljaj i gnjavila joj i štipkala obraze. Ljubila sam joj glavu i milovala ruke, a ona je gledala oko sebe kao da je željela da svi vide koliko ju volim. Mirisala mi je kosu, gledala me i udisala me kao onog dana kada me rodila.
Naša neraskidiva veza uvijek će biti takva.
Snažna toliko da može pomjeriti stijene. Blještava da može obasjati sve najveće gradove svijeta. Ponosna toliko da se možemo hvalisati i šepuriti na svakom koraku.
Sinoć sam opet sanjala mamu. Simbolično, nekoliko sati prije njenog hrabrog pripremanja tatinog odlaska na petu.
Probudila sam se u sred sna i zagrlila, suzama prošaran jastuk zamišljajući da grlim nju i moleći Boga da ju poživi, ako može, stotinama godina. Jer, mama je…mama!
Čovječe, kako bih bez nje.
****
Mama, hvala ti za svaku riječ koju si mi uputila za ovih mojih dvadesetsedam godina.
Hvala ti za svaki osmijeh koji si mi uputila.
Hvala ti za svaki zagrljaj koji si mi pružila.
Hvala ti za svaki dan koji si mi u životu uljepšala i obogatila svojom blizinom.
Hvala ti što si mi uvijek u mislima, u snovima, u mojim maštanjima, planiranjima, nadanjima, shvatanjima, odlukama i uspjesima, ali i neuspjesima.
Hvala ti što me razumiješ i kada me niko drugi na svijetu ne razumije.
Hvala ti za sve što si ikada uradila za nas.
Hvala ti mama.
Hvala.
Mojoj Zahidi…
