Bosna i Hercegovina je prepuna ljudi čija dobrota vraća nadu u iskonsku ljudskost. Ko su ti ljudi, zašto čine dobro i kako ih bh. svakodnevnica nije demotivisala da mijenjaju stvari oko sebe, pročitajte na našim društvenim mrežama u narednim danima.
S ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije filantropije i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora, aktivnost realizujemo u okviru USAID Bosnia and Herzegovina Snaga lokalnog – Naša zajednica je naša odgovornost, a danas vam predstavljamo Aidu Sejdić-Melezović.
Kada je kao studentica 2002. godine dobila priliku da sarađuje sa doktorima iz Bosne i Hercegovine i Italije i da bira između pomaganja u liječenju beba sa urođenom srčanom manom i nastavka ležernog studentskog života, za Aidu Sejdić Melezović nije bilo dileme – svoje znanje, vrijeme i veliki dio svog života posvetila je misiji spašavanja života. Od tog trenutka do danas, Aida je uz nesebičnu pomoć tima ljekara iz Bosne i Hercegovine i Italije pomogla spasiti sedamdeset i četiri mlada života. Omogućila je ovim bebama da žive snove kakve su roditelji za njih zamišljali od vremena kada su čuli otkucaje njihovih malih srca još dok su bili u stomacima.
Sve je počelo volonterskim angažmanom u italijanskoj humanitarnoj organizaciji „Fiorenzuola oltre i confini“ gdje je Aida bila prevoditeljica za učenike Srednje medicinske škole iz Zenice tokom njihove posjete Italiji. U neobaveznom razgovoru s doktorima koje je tamo upoznala, saznala je da Regija Emilia Romagna ima fondove za liječenje djece sa urođenim srčanim manama i da postoji sistem kojem je nedostajala jedna karika.
„Doktor Ettore Pedretti, jedan od najboljih dječijih kardiologa u Italiji, ponudio je svoje znanje i vrijeme da pomogne liječenju djece iz Bosne i Hercegovine. Humanitarna organizacija bi u Italiji završila sve procedure, ali je nedostajao neko ko bi u državi iz koje djeca dolaze uspostavio kontakt sa ljekarima i bolnicama, pripremao papirologiju sa roditeljima, organizovao prevoz, i slično. Mislila sam da to mora biti neko ko ima medicinsku pozadinu, neki ljekar. Kada su mi rekli da bih to mogla raditi i ja, za mene nije bilo dileme“, kazala nam je Aida.
Potom je upoznala doktoricu Senku Dinarević Mesihović koja je od tada s nevjerovatnom posvećenošću radila na pripremi i dijagnosticiranju bolesne djece te su, uz njenu pomoć, porodice dolazile u kontakt s Aidom. Već u prvih nekoliko dana vidjela se moć grupice nesebičnih ljudi na djelu. Prilikom prve posjete ljekara iz Italije Sarajevu, gdje se trebala dogovoriti saradnja, rođene su četiri bebe koje je trebalo hitno operisati. Doktor Pedretti i Aida su cijeli dan proveli u Sarajevu pripremajući papire i vize, dok je drugi dio ekipe ugovarao avionski prevoz djece u Italiju. Nažalost, zbog ozbiljnosti slučajeva, samo jedno dijete je preživjelo i prebačeno u Italiju. To iskustvo je dodatno osnažilo Aidinu volju da nastavi započeti posao.
Iako je do 2024. pomogla izliječiti čak sedamdeset i četvero djece, o tome nikada nije govorila u javnosti. Bila je u stalnom kontaktu sa porodicama i izliječenom djecom, a mnogima je bila i kuma, gošća na rođendanima i maturalnim ispraćajima. Danas kaže da je odluka da učini dobro, koju je impulsivno donijela u Italiji, najbolja odluka u njenom životu. Iako ju je emotivno slamao svaki oproštaj roditelja od djece prilikom odlaska na liječenje, toliko ju je svaki osmijeh izliječenog djeteta ohrabrivao.
„Prije mjesec dana smo imali još troje djece koja su izliječena i koja su se, praktično nakon života pod zvonom i bez igre, vratila normalnom životu i odrastanju bez straha. Vidjeti majke i očeve kako grle tu djecu, kako u nevjerici slušaju upute ljekara koji govore da djeca ne smiju mirovati nego da se moraju igrati, skakati i plivati da bi se normalno razvijala, neopisivo je“, dodala je Aida, kojoj je njena porodica ogromna podrška u svakoj novoj priči, svakom izmještanju i liječenju.
Želja joj je da motiviše ljude da urade nešto dobro za druge, a tako odgaja i svoju djecu, ali i učenike u Drugoj sarajevskoj gimnaziji. Uči ih da vole muziku i umjetnost i da sviraju instrumente; motiviše ih na društveno koristan rad i koordinira njihovo volontiranje u organizacijama koje pomažu ljudima u potrebi, penzionerima i djeci u bolnicama. Prije nekoliko godina u dva navrata je sa prijateljima organizovala čišćenje grada – prvo Vilsonovog šetališta, a potom i izletišta Barice, sakupivši više od osam tona smeća, animiravši i škole, općinske službe i javna preduzeća da doprinesu i učestvuju.
Danas sedamdeset i četvero djece, koja su nekada bila na rubu života, odrastaju kao sportisti, muzičari, inženjeri i umjetnici. Žive svoje živote, odrastaju pred očima svojih roditelja ostvarujući snove koji su nekada bili tako daleko. I sve to jer je jedna odvažna studentica odlučila dati malo svog vremena i cijelo svoje srce.
Ljudi filantropskog srca dio su naših zajednica, a njihova dobra djela su dio mnogih života koje su oplemenili. Često skromno, i pod velom tajnosti, nesebično daruju svoje vrijeme, znanje i novac zajednici koju vole. Potvrda su tome da filantropija živi u našim gradovima, a vrijednosti koje žive su oda društvu kakvo bi i naše moglo biti. Upravo zbog toga je od velike važnosti, u vremenu općeg nepovjerenja i beznađa, istaknuti ovakve pojedince i zahvaliti im se što uprkos svemu i iznad svega vole ljude i vjeruju u bolje sutra. Serijal priča o Ljudima filantropskog srca Fondacija tuzlanske zajednice donosi s ciljem podizanja svijesti o važnosti promocije kulture darivanja i jačanja povjerenja građana u rad civilnog sektora. Aktivnost se realizuje uz podršku Vlade SAD-a, kroz USAID, u okviru programa Snaga lokalnog.
