Otkako znam za sebe u nas se uvijek 8. martu, kao majčinom iliti ženskom danu, poklanjala pažnja. Učiteljicama su se nosili pokloni (kao i danas), na poslu si dobivao crveni karanfil (danas samo ponegdje) i mogle smo malo i ranije kući…. Najčešće su žene bile te koje su, uglavnom same sebi, organizovale zabave ili putovanja… Cvjećari su u to doba prilično zarađivali, pokadkad i zlatari, ali u odnosu na ono vrijeme prije tranzicije, sada ima određenih razlika. Većina se zabavili o tome kako preživjeti, pa tek poneki cvjetak izmami osmjeh i poljubac. I taj cvijetak tek je iz navike. Jer ti dani ni po čemu se posebno ne razlikuju od ostalih.
I kada biste zapitali sve te silne žene, kako onda tako i danas – zašto je taj dan značajan, kladim se da se većina ne bi sjetila. Možda tek poneka, kojoj je gradivo iz istorije svježe ili je tekovina opšteg znanja i kulture. Današnjaprivilegovana manjina koja “svoj praznik” praznuje na nekom putovanju ili fešti, teško da bi u trenutku “opuštenosti” mogla baš da se prisjeti demonstracija američkih radnica u Čikagu 1909. godine ili njujorški marš od 15 hiljada žena koje su tražile kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Jer njima i duguju taj praznik. Reklo bi se Dan žena liči na pokušaj ispravljanja istorijskih pogrešaka.
Zato haj'mo se malo pozabaviti činjenicama. Pogledamo li malo bolje u statističke podatke koje nam mogu pružiti brojne organizacije koje se bave problematikom ugroženih, izgnanih, iskorištavanih i silovanih žena, vidjet ćemo da je broj žena u takvim slučajevima veći od broja muškaraca, te da svake godine više od 15 milijuna žena u svijetu bude prodano u ropstvo, a neslućen broj (koji varira čak do milijardu) je barem jednom u životu bio prisiljen prodati svoje tijelo za novac, i to uz “pomoć” muža, oca, brata, djevera ili svodnika izvan porodice.
Natalitetne karte žele prikazati na sve moguće načine kako je broj rođenih muškaraca i žena gotovo isti (uz malu premoć muškaraca), no u sve većoj populaciji najmnogoljudnijih zemalja poput Kine i Indije, žene se prisiljavaju na pobačaje ako nose žensku djecu, te se umjetnom oplodnjom stvaraju dječaci, kako roditelji ne bi morali imati žensku djecu, koja su opterećenje kako zbog ekonomskih (davanje miraza za žensku djecu), tako i zbog društvenih (muško dijete donosi na važnosti porodici) etiketa.
Nije samo prazna floskula ako kažemo da – živimo u muškom svijetu. Pogledajmo oko sebe. Na svakom koraku možemo vidjeti koliki je nesrazmjer između učešća muškaraca u politici, ekonomiji, medijima, bankarstvu, vojsci, policiji, nauci, obrazovanju i naravno religiji, naspram učešća žena. Iako žena na planeti trenutačno ima 52 odsto, u mnogim zemljama svijeta žene još uvijek nemaju prava na glasanje i obrazovanje kao muškarci. Uzimajući u obzir sve te činjenice, što zapravo znači taj “Međunarodni dan žena”? Ako znamo da je u demokratskoj Švicarskoj žena pravo glasa stekla tek 1979. godine, ili da je u susjednoj nam lijepoj našoj samo jedna četvrtina žena u Saboru, a kod nas u BiH još i manje, onda smo zapravo potvrdili da priče o ravnopravnosti polova i dalje ne piju vode, odnosno da žena i dalje nema mjesto u društvu koje joj pripada.
Odavno je poznato da se svake godine taj famozni 8. mart obilježava u velikom dijelu “civilizovanog svijeta”. Tada se žene slave po medijima, održavaju se konferencije, seminari i otvorene tribine u kojima se raspravlja o stanju ravnopravnosti žena u društvu, samo da bi se na kraju zaključilo kako ravnopravnosti zapravo nema te da je (i u našoj zemlji) potrebno izjednačiti broj žena s muškarcima u sferama od zajedničkog nacionalnog i internacionalnog značaja. Koja frazetina!!
I onda se tek poneka ženska udruženja osvrnu na bitna pitanja o tretmanu i pravima žena u društvu. Kod nas u Bosni i Hercegovini jedno od gorućih problema žena je njihovo prvo zaposlenje, kao i pravo na materinstvo. Danas se sve manje žena i porodica uopšte odlučuje da ima i jedno dijete jer su materijalna nesigurnost i pravna nezaštićenost ove populacije glavni razlog što sve više govorimo o “bijeloj kugi”. Samo podaci da konkretno u Tuzlanskom kantonu nezaposlena žena nema pravo ni na kakav vid primanja ili nadoknade za materinstvo je – poražavajuća. I kada je zaposlena već poslije dva-tri mjeseca starosti bebe, vraća se na posao iz straha da ne izgubi posao(??!). Raste i broj razvoda brakova. I to je naša surova istina.
Dok se silni bh. parlamentarci od opštine do državnog nivoa ubiše sa svojim parolama o tome kako trebamo prosperitetnu državu, pričama o ravnopravnosti i nekoj “svojoj” demokratiji zakazuju na prvoj stepenici – ne obezbjeđuju uslove za rast nataliteta i prostu reprodukciju u državi. I sada sve one čestitke koje se upućuju u čast Dana žena nisu ništa drugo do puko licemjerje i laži kojima nas truju već dva desetljeća. Zato i nije čudo što malo njih danas zna ko je bila Klara Cetkin.
Jer oni koji mogu, ovaj dan doživljavaju samo kao provod i ništa više. Ko bi još brinuo o značaju takvog jednog dana u kojem možemo “kidati na lijevo ili na desno” do mile volje, nećemo raditi, jer kod nas rad nije stvorio čovjeka. Kod nas je rad stvorio budalu, koja se smara za korumpiranu i preplaćenu “elitu” čiji zakoni prolaze u parlamentima. Zato ko bi uopšte brinuo o pravima žena, mladih majki porodilja, zlostavljanih žena, djece…. Jer to ne stanuje kod nas, kao ni Klara, slična onoj iz 1909. godine. A tako bi nam jedna danas dobro došla.
Biljana S. Tomić
