Nije da nismo skoro oguglali na to što u RS-u ne priznaju, čak ismijavaju 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, u čemu im se, manje-više poletno, pridružuju dijelovi Federacije koje je izdresirao HDZ BiH, ali teško u glavu ide to da, i 28 godina poslije referenduma o nezavisnosti naše zemlje, takva sorta nikako da shvati da to mnogo više govori o njima i njihovoj iščašenosti, nego o prazniku koji smo, uantoč svemu, juče ipak obilježili.
MI, MALO STARIJI SE SJEĆAMO da se, kao i prije 28 godina, kada je 29. februara i 1. marta bio referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, i ove godine potrefilo da ti datumi budu subota i nedjelja. Pred građanima i narodima BiH je bilo referendumsko pitanje „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Prilikom da odgovore na to normalno da normalnije ne može biti pitanje, iskoristilo se 64,31 posto (2,073.568) punoljetnih građana, potvrdno je odgovorilo 99,47 onih koji su glasali, a 0,3 posto je bilo protiv. Rezultat referenduma je izazvao dvije ključne posljedice: prvo barikade u Sarajevu i okolini i vrlo čitku najavu rata, a drugo međunarodno priznanje BiH i 22. maja 1992. prijem u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.
Sve ovo znaju, ali se prave da ne znaju, oni koji uporno i bolesno odbijaju da to priznaju. Pogotovo nakon što je Skupština RBiH 28. februara 1995. godine, dakle dok rat još traje, donijela Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti. Time je stavljena točka na taj čin ove priče, ali i otvoren niz problema i pitanja, s kojima i danas kuburimo.
LIJEPO, POUČNO I NADSVE MUČNO se to vidjelo juče, 1. marta 2020. godine. Uvod za to viđenje se desio u četvrtak, 27. februara u Predsjedništvu BiH, na prijemu povodom praznika. Uobičajeno, predstavnika RS-a nije bilo ni u široj okolini Sarajeva, a kamoli u zgradi Predsjedništva. Korak dalje je učinjen time što ni predstavnika HDZBiH, na čelu s njegovim predsjednikom, nije bilo ni na vidiku. Kompletan diplomatski kor (izuzev, naravno, Rusa), predstavnici političkog, javnog i kulturnog života, obreli su se na prijemu i tako vrlo jasno pokazali šta misle o 1. martu i, indirektno, o svima onima koji ga osporavaju. Za zvanične Srbe (po zanimanju?) i Hrvate (po profesiji?) – one koje HDZBiH uspješno dresira i jaše decenijama – nije čudo što ih nema i što to rade. Uostalom, mediji pod HDZ-ovom šapom odavno kažu da je 1. mart „izmišljen blagdan“.
Čudom bi se, kad bismo bili površni i plitkoumni, moglo nazvati to što nas i jedni i drugi, ne libeći se i antibosanskohercegovačkih političkih poteza, kane ubijediti u to da su za „europsku državu i eurotlantske integracije“, a satraše se suprotnim ponašanjem. Kod zvaničnih Srba to je već tradicija, koja je u dubokoj svađi sa Dejtonom, koji je priznao i BiH i referendum, ali su navikli da iz Dejtona, kao da je švedski sto, uzimaju ono što im dogovara. U slučaju HDZ-ovog prepariranja Hrvata, slika je malo složenija: kad god je stani-pan*i, HDZ potegne argument o izlasku Hrvata na referendum. Kad bismo imali kratko pamćenje ili bili retardirani, zanemarili bismo to da je odluka o izlasku HDZ-ovih Hrvata na referendum, prije 28 godina, donesena u posljednji čas, da su na referendum izašli tek drugog dana, i to po zagrebačkom nalogu, jer su se bojali da bi krah referenduma olakšao Beogardu „uzimanja“ BiH u granice „Velike Srbije“.
TO TREBA DA SE ZNA i to ne smije da se zaboravi. Kada se danas, 28 godina kasnije, vrlo nespretno i licemjerno izbjegava otvoreno govoriti o ovoj temi, to je znak da se iz vida gubi ono što se olako potcjenjuje uz još jedan praznik, 25. novembar i Dan državnosti: projektovan i ugrađen u aktuelan, prijeteći „bratski“ pakt HDZ-a i SNSD-a, odnos prema 1. martu u 25. novembru je, zapravo, besramno naopak i destruktivan odnos prema državi Bosni i Hercegovini, kojoj se osporavaju i prošlost, i važni datumi iz prošlosti, ugrožava sadašnjost i riskantno upitnom čini budućnost.
To treba govoriti i o tome treba stalno razmišljati. Uz utjehu, koja je nikakva utjeha, da ono što nam rade u vezi sa praznicima, koje mnogi ipak cijene – a što se vidjelo juče, 1. marta 2020. godine –više govori o njima i njihovoj iščašenosti, nego o nama, ovoj državi, njenim praznicima i njenoj budućnosti. Koje će biti, jer je m o r a biti, unatoč i na suprot svima njima!
Zlatko DUKIĆ
