Sadeta Dželilović (66) iz Kule kod Bugojna već četrdeset godina dolazi na zelenu pijacu u tom gradu, gdje prodaje domaće proizvode u kojima, kaže, nema nikakvih hemikalija.
-Danas sam donijela sušenu aroniju, krušku, trninu, suhi sir, masni i obični, puter, grah, razne pekmeze… Od 23 litra mlijeka, još dva su ostala. Profesori, sudije, učiteljice, žene koje znaju prepoznati šta valja, prvo dođu na moj štand – istaknula je.
Dodaje da drži domaće kokoši i da u štali ima dvije krave, te da je ranije, upravo od prodaje krava, nabavila kopačicu i materijal za staklenik, u kojem sije razno povrće, koje na pijacu donosi uglavnom petkom kada je u Bugojnu pazarni dan.
-Ono što ne prodam ovdje, prodam kod kuće. Ljudi nazovu, ja im pripremim što traže, oni dođu i odnesu. Poznata sam po paprikama i paradajzu, posebno sorti ‘volovsko srce’ koji sam prodavala sve po 3,5 KM. Tražene su bile i krastavice, a njih sam prodavala po 2,5 KM. Nisam ih mogla nanijeti – priča ova vrijedna žena.
Zanimljivo je, kaže, da je od povrća koje je uzgajala i donosila na pijacu najtraženija bila zelena salata, koju su najčešće kupovali Kinezi, kao i jaja čija je cijena već četiri godine ista – pola marke po komadu.
-Ljudi traže i čičoku, rotkvu, cveklu, bijeli luk. Njega smo ubrali oko tristo kilograma. Vjerujte, imali smo narudžbe iz Sarajeva, Dubrovnika, Austrije… Da je bilo još, otišlo bi – naglasila je.
Ističe da se od prodaje domaćih proizvoda može pristojno živjeti i da joj u poslu najviše pomaže sin koji je srednju školu završio kao učenik generacije, a već godinama je na evidenciji nezaposlenih.
Kada god su u prilici, u pomoć priteknu i ostala dvojica sinova od kojih je jedan, također, nezaposlen.
-Samo od penzije bolesnog supruga, ne bi mogli živjeti. Nije lako, ponekad je i hladno, ne stanujem blizu, ali se ne žalim. Doduše, prije je bilo sve nekako lakše, više se kupovalo, a i ja sam bila mlađa – zaključuje Sadeta Dželilović.
Izvor: 6yka.com