Izuzetno vitalan u 75. godini života Salih Mešković se kroz razgovor za portal Klix.ba prisjeća da je zanat upisao 5. septembra 1960. godine, a tri godine kasnije postao je brico i frizer za muškarce.
“Prvi put kada sam makaze i mašinu uzeo u ruke uopće nisam imao strah. U to vrijeme izuzetno teško je bilo završiti zanat, šišalo se ručnim mašinama koje su čupale kosu mušterijama, ukoliko ih pravilno ne koristite. Sjećam se da mi se to često dešavalo, a moj majstor me znao povući za uho i opomenuti jer bez velike discipline kasnije nema pravog brice i frizera”, kaže nam Mešković.
Zanat je završio s ocjenom četiri, a nakon što je Osman Latifagić otišao u penziju cjelokupan posao preuzeo je naš sagovornik koji i danas radi u ovom salonu.
Frizer nije pravi ako ne zna napraviti kolonjsku vodu
Govoreći nam dalje o svom zanatu čiji izvorni oblik lagano izumire, Mešković ističe da svaki pravi frizer sam mora znati popraviti svoju mašinicu za šišanje, ali i napraviti kolonjsku vodu za koju su neophodni alkohol, destilirana voda i parfem.
“Frizer nije pravi ako ne zna sam napraviti kolonjsku vodu, a tajna dobrog muškog frizera se krije upravo u majstoru koji vas je učio ovom zanatu. Današnji frizerski posao je izuzetno lako raditi, posebno kod žena. Kada muškarca šišate morate raditi na kompleksan način u kojem svaka dlaka dolazi jedna na drugu, prateći njegov oblik glave, dok se kod žena neravnine popravljaju tapiranjem”, kaže Mešković, istaknuvši s druge strane da je muškarce lakše šišati nego brijati.
Smatra da mladi danas ne poštuju majstora, za razliku od vremena kada je on zanat izučavao.
“Kod mene je bilo nekoliko učenika, ali se nijedno nije odvažilo da ostane do kraja. U moje vrijeme niste smjeli sjesti u toku radnog vremena, sve vrijeme ste morali biti pored majstora, međutim danas je to drugačije. Učenici kod mene dođu i uglavnom vrijeme provode uz mobitel, a ako ih pitam zašto ste sjeli, odmah mi se počnu žaliti na to da ih noge bole. Od takvih majstor nikad, nažalost neće biti”, smatra ovaj tuzlanski brico.
Svi oni koji vole klasične metode šišanja vrlo rado svraćaju u ovu tuzlansku brijačnicu u kojoj sjede na drvenoj stolici, staroj koliko i sam salon. Mešković sve svoje mušterije dočekuje s osmijehom na licu, a uvijek ih počasti i sa nekoliko viceva po kojima je također prepoznatljiv.
“U mom salonu je zabranjeno pričati o politici jer ona nikome ništa dobro ne donosi. Onaj koji takvu priču i započne odmah ga upozoravam da promijeni ploču ili da napusti moj salon. Uvijek se trudim biti raspoložen i pristupačan prema mušterijama. Kada pođem na posao tugu i nevolju ostavljam na kućnim vratima, a kada ulazim u salon odmah pružam osmijeh i dobro raspoloženje”, ističe Mešković, poručivši da svaki muškarac mora imati svog bricu, šnajdera, električara i automehaničara.
Za vrijeme rata besplatno ošišao 17.000 vojnika
Ovaj frizer staroga kova posebno je emotivno vezan za ratni period. Ističe da je u to vrijeme potpuno besplatno ošišao više od 17.000 vojnika, a frizure je sređivao i policajcima, izbjeglicama koje su se nalazile u Tuzli, ali i ostalim građanima koji su imali potrebu za tim.
“U to vrijeme sam se izuzetno emotivno osjećao, svi oni su pored šišanja sjedili u mom salonu i uz grijanje smo znali mnogo pričati, olakšavati dušu jedni drugima. Posebno mi je drago da me se i danas sjećaju svi ti ljudi, naročito izbjeglice. Često mi navraćaju u salon, a poklonima se odužuju za pažnju koju sam im pružao u vrijeme rata”, nadovezuje se Mešković.
Naš sagovornik specifičan je i po tome da već decenijama prati vremenske prilike u Tuzli, a kako ističe, od 1987. godine do danas u ovom gradu prvi snijeg nije pao u petak.
Od ovog zanata kaže da se u današnje vrijeme može solidno živjeti, svoje stalne mušterije koje nisu u prilici doći u salon šiša kod njihovih kuća, a penzionerima kosu uređuje i na veresiju.
Svoj vedri duh Mešković obećava da će zadržati do posljednjeg dana radnog dijela života, a kada posljednji put stavi ključ u bravu jedina prava brijačnica i frizerski salon za muškarce u Tuzli ostat će zapisani u historiji, s obzirom na to da našeg sagovornika u poslu nema ko naslijediti.