Željko Samardžić je u emisiji “Nije sve tako crno”, između ostalog, govorio o odlasku iz rodnog Mostara nakon početka rata. Zajedno s porodicom se preselio u Beograd.
“Beograd kao da se osmjehnuo. Bio je divan, sunčan dan, a mi smo bili na neki način unesrećeni, a sretni. Meni je nebo nekako bilo sivo nad Beogradom bez obzira na Sunce koje je bilo užareno. Otišli smo u neizvjesnost. Smjestili smo se u Borči i bavili smo se mojim poslom. Nismo imali izbora, bilo je ili da budete u ratnom vihoru ili da se borite za koru hljeba na drugi način”, kazao je.
“Ja sam imao tu nesreću da budem poprilično teško ranjen. Moj otac mi je često govorio tad: ‘Ne znaš ti šta je rat, šta su tenkovi, ne izlazi iz podruma.’ Ja sam bio mlad čovjek, skačem da pomognem svakome jer je bilo dosta ranjenih i baš me zadesio taj metak. Vidio sam ga kako ide ka meni, krenuo sam da se bacim na stranu. Pogodio me je kod lijevog kuka i ‘prebio’ mi je donji dio kičme. Kad sam došao na VMA, rekli su mi da me je Bog pogledao. Da sam mogao da biram gdje da me pogodi da imam najmanju štetu, to je to mjesto”, ispričao je Samardžić.
