Na domaće negiranje i ismijavanje Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, što uporno traje od Dejtona, ovog puta je, dan uoči 25. novembra dodat „šlag na torti“ u vidu UN-blamaže dvojice nacionalnih „poglavica“ na on-line skupu, kad su potvrdili svu destruktivnost i glupost svoje politike i doživjeli „šamaranje“ od ambasadora zapadnih zemalja – sve u korist ne samo BiH, OHR-a, Incka, već i ZAVNOBiH-a.
NEPUNU SEDMICU KASNIJE, ne stišavaju se reakcije naše, i ne samo naše javnosti, izazvane prigodnim on-line skupom, koji je upriličio ruski ambasador u UN-u povodom 25. godišnjice Dejtona. Rus je pozvao nacionalne „poglavice“ da učestvuju u ovoj predstavi, pozivu su se odazvali Dragan Čović i Milorad Dodik, a Bakir Izetbegovića ga je odbio, smatrajući da je trebalo pozvati Predsjedništvo BiH. Elem, dvojica „poglavica“ su se „začešljala“ da predstave svoju sliku stanja u našoj zemlji, misleći da ambasadori zapadnih zemalja u UN-u nemaju pojma o temi i da će vjerovati svemu što čuju.
Kao tipičan račun bez krčmara, taj naum se sapleo o neviđeno sirovo, drsko i primitivno javno (kafanskim rječnikom) promovisanje Dodika, s ponavljanjem starih, bolesnih ideja i namjera, te na prateće Čovićevo terciranje, kad se ovaj, valjda znajući zašto, našao u ulozi podrške svom političkom prijatelju i istomišljeniku. Jer, način na koji su ambasadori u UN-u dočekali, odreagovali i komentarisali ono što su im dvojica “poglavica“ ispričala – pametnom bi bio dovoljan zato da, prvo, odmah izvrši hermetičko „pokrivanje ušima“ i, drugo, da ozbiljno razmisli o tome šta i kako ubuduće da čini sa svojom političkom karijerom. Ne samo da ništa što su „poglavice“ kazale nije podržano (s izuzetkom „dobrohotnog“ Rusa), već je urodilo grubim i vaspitnim „šamarima“, koji bi, da je sreće, „poglavice“ morale spustiti na zemlju.
MINULA NEDJELJA JE, LOGIČNO, prošla u znaku reagovanja na ovaj događaj, što, po svemu sudeći, neće biti bez posljedica – i po „junake“ ove priče, a i po odnos međunarodne zajednice prema BiH, poziciji OHR-a, visokom predstavniku… Ono što, međutim, nije palo u oči, pa tome nije posvećena potrebna pažnja – u međuvremenu desio Dan državnosti BiH, a korona nas i dalje pritišće – moglo bi se smjestiti u zasebnu podtemu i vezu ovog događaja i ZAVNOBiH-a. Uz to što je, tokom četvrt našeg postdejtonskog vijeka, ZAVNOBiH, tačnije njegovo Prvo zasjedanje u Mrkonjić Gradu, dežurna meta neofašista, nacionalista, revizionista i bolesnika sličnog tipa, koji ne priznaju, negiraju i ismijavaju 25. novembar i Dan državnosti, u pravilu pogrešno se gubi iz vida da podrška, iskazana i događajem koji je povod ovih redova, normalnoj, zajedničkoj, nepodijeljenoj, evropskoj Bosni i Hercegovini, u suštini znači podršku ZAVNOBiH-u i zavnobihovskoj BiH.
Ne mora se to doslovno kazati, niti je to rečeno na skupu u UN-u, ali je greška zanemarivati tu vezu. Jer, od 1991. i odluke Badinterove komisije da, u okviru raspada Jugoslavije, granice njenih republika budu međunarodno priznate državne granice, da se, dakle, potvrdi ono što je AVNOJ (a prije toga ZAVNOBiH) utvrdio 1943. godine – nužno je i istorijski i politički polazna točka svake ozbiljne rasprave o ovoj temi. To je ovjereno i u Dejtonu, u novembru 1995. godine, pa otad traje kao noćna mora negatora, rušilaca i protivnika BiH, koji nikako da se pomire s tim da je ova zemlja postajala i prije i da nije – kako patološki iščašeno trvde – nastala tek u toj američkoj vojnoj bazi.
IZ NIIHOVOG UGLA GLEDANO, još nekako se da razumjeti jak kompleks istorijske, političke i mentalne zaostalosti, koji se, ni po koju cijenu, ne može ni razumejti, ni prihvatiti. Pogotovo sada, kada je, uz 25. godišnjicu Dejtona i 77. godišnjicu Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, Dan državnosti, doduše, opet obilježen na jedva trećini prostora ove zemlje. Ali, sve dok postoji racionalna, patriotski i politički istrajna i zrela manifestacija svijesti o tome šta je bio i šta će uvijek biti ZAVNOBiH i sve dok se onima kojima je on meta može odgovoriti ovdašnjim, ali i činjenicama međunarodne podrške, razumijvanja i pomoći, trajaće njihovo zapjenušano batrganje u jadu, bijedi i nemoći nacionalističko-neofašističke frustracije, kojoj lijeka nema, niti će ga ikada biti.
Nova blamaža, s nepojamnom količinom raskošno predstavljene sramote i beščasti, što je viđeno u utorak, 24. novembra na UN-ovom on-line skupu, s dvojicom ovdašnjih, pljuvački našpanovanih plemenskih „poglavica“ u glavnoj ulozi, bilo je i nova potvrda te velike i čiste istine, ali i dokaz da doživljaj ZAVNOBiH-a kao dežurne mete za iživljavanje protivnika i rušilaca ove zemlje – bez obzira na to u koje se „svete“ ciljeve oni kleli – mnogo više govori o njima, nego o temi koja ih pitišće. A i to da će se, prije i kasnije, samo njima o glavu razbiti.
Piše: Zlatko Dukić
