Roditelj djeteta koje je treći razred osnovne škole zna šta ga čeka kad dođe kući s posla. Umjesto igranja, šetnje, smijeha, filma – čeka ga još jedno radno vrijeme, jer domaći iz matematike mora da se završi do sutra, a on je poslije tri sata, eto, uspio da riješi prvi zadatak.
I umjesto da zadovoljno cikne i ode pod hladan tuš, ostaje mu samo još četiri sata da svom devetogodišnjaku, bez nerviranja i vikanja, glasom budističkog monaha, objasni ono što mu ni samom i dalje nije jasno.
Mama jednog trećaka je sa nama podijelila zadatak i pita: “Da li ovi što pišu udžbenike imaju ikakvu predstavu o tome da neka djeca koja treba da reše ovakve zadatke i potrebna im je pomoć, žive, recimo, sa mnom.”
Ako vam je fotka sitna, da ponovimo tekst zadatka: “Prvi sabirak je broj četvrte stotine čiji je zbir cifra desetica i jedinica jedna 2. Drugi sabirak je broj pete stotine čiji je proizvod cifara 8. Koji brojevi mogu biti sabirci? Koja je najmanja, a koja najveća moguća vrijednost zbira tih sabiraka?” Dalje se traže – prvi sabirak, drugi sabirak, najmanji zbir i najveći zbir.
Ajmo junaci! Pokušajte da riješite, ali ipak ne zaboravite da ovo treba da uradi devetogodišnjak, bez pomoći mame i tate, često i bez pomoći učitelja ili učiteljice koji zbog obima gradiva moraju da prelijeću preko teških i obimnih lekcija. I onda pismeni, pa kec, pa privatni časovi, ali po mogućnosti od prvog osnovne… Složit ćete se da to nije prihvatljivo rješenje.
