Drogu sam prvi put probao kao 19-godišnjak, tek što sam završio srednju školu. Bio sam na životnoj raskrsnici i, umjesto da biram perspektivnu budućnost, da se okrenem nastavku obrazovanja ili traženju posla, ja sam pošao slijepom ulicom.
Ovim je riječima započeo svoju gorku i tešku životnu istinu 31-godišnji Zeničanin, koji se godinama liječio od ovisnosti i bio jedan od korisnika Zavoda za bolesti ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona.
Počeo s društvom
Zbog okolnosti u kojima živi, naš sagovornik nije želio da mu otkrijemo identitet, a svojom pričom, kako je kazao, želi dati primjer drugima kakav životni put ne bi trebali izabrati.
Iako je prošao pakao koji ne bi poželio nikome, okrenuo se budućnosti i želi istrajati u svom cilju – da ostatak života provede kao normalan čovjek.
Rođen je i odrastao u Zenici. U razdoblju nakon srednje škole počeo se kretati u lošem društvu, u kojem je najprije počeo uzimati tablete, a nije trebalo dugo da postane teški heroinski ovisnik.
– Počeo sam s društvom. Na početku su to bili lijekovi, poslije smo uzimali “tramale”, potom sve druge dostupne droge, dok nismo završili na heroinu – govori naš sagovornik.
Svoju ovisnost uspijevao je jedno vrijeme sakriti od porodice, ali su ubrzo svi shvatili u kakve je probleme upao.
– Mogao sam ih varati i pretvarati se izvjesno vrijeme. Trudio sam se kriti, ali ubrzo su svi na meni vidjeli promjenu – govori ovaj Zeničanin.
Kako je ovisnost uzimala maha, tako mu je bilo potrebno sve više novca. Na početku se snalazio, uzimao od roditelja, da bi poslije došao u sukob sa zakonom.
– Isprva je bilo lako, znali smo se nekako snaći da nabavimo heroin. No, kako je ovisnost uzimala sve više maha, morao sam krasti da bih imao novca za dozu – kaže naš sagovornik.
Zbog sve češćih krađa i pljački, bio je osuđen i na zatvor, što mu je, također, teško palo.
Uvidjevši da se njegov životni put kreće nizbrdo sve jačim i bržim tempom, odlučio je da potraži pomoć, a u tome su mu veliku podršku dali majka i brat.
Isplatilo se
Prve dane u Zavodu, kako to obično biva, podnio je teško. Bio je zatvoren i stidljiv, ali mu je sve vrijeme, osim porodice, podstrek bio i njegov konačan cilj – da se izliječi.
– Nakon četiri godine ovisnosti, pokucao sam na vrata Zavoda. Tu sam već osam godina, uz kraće pauze. Moram priznati da nije bilo jednostavno, ali se isplatilo – govori naš sagovornik.
Onima koji su na početku njegove priče, poručuje da u životu ima mnogo lijepih stvari, a da je heroin ravan samoubistvu.
– Bolje im je da odmah dođu ovdje, a iskreno, bolje im je i da se ubiju, jer će svojom ovisnošću ubijati ljude kojima je do njih stalo – poručuje naš sagovornik.
Novi život
Ovaj Zeničanin više je od pet godina “čist” i živi novi život. Zahvaljujući cijelom tretmanu, sve je krenulo uzlaznom putanjom. Tokom tretmana uspio je pronaći srodnu dušu, oženiti se i zaposliti. Danas ima drugačije poglede na život, naročito zato što je postao otac.
Početak je najteži
Bajrić: Neki odustanu
Prema riječima Nermina Bajrića, glavnog tehničara Zavoda za bolesti ovisnosti ZDK, ovisnicima je na početku teško prihvatiti tretman zbog čega neki i odustanu.
– Ima onih koji prestanu dolaziti, ali kada vide šta znači biti bez terapije i snalaziti se na ulici, vrate se – kaže Bajrić.
