Piše: Mario Vranješ
Ljubav, bol, sreću ni jedno vino ne sapire, tek uspavljuje želje na normalan broj otkucaja, tek usporava korake ka pogrešnim stazama.
Gutljajem Graševine, gorčine se dodirnem, na suhom nepcu trag zemlje po kojoj je hodila obljubim.
Pošipom joj mirišem usne u nosnicama, dišem marelice i smokve sa kojima se budi, na koži svojoj pronalazim ulja maslina, prenijetih sa kože njene kao korenja prošlosti koja na tlu drže me.
Malvazijom se trenom u trenu opijem suzom bademastom i tragom mošusa na njenom vratu, na njenom bedru.
Mamuran se iz sebe ne pomićem već Tramincem na suho mamurnost izazivam da me sruši ako može, da me podere na veliko, na malo, uvijek i zauvijek.
Tamno-crvenim svijetlom Blatine crvenim krv na mjestima gdje hrabrost mi izblijedi.
Da joj kažem da je Volim. To ne mogoh. Ali znadoh Pinotom zemlju okrenuti naglavačke, kao trubadur opjevati kukavičluke svoje, najiskrenije. U sokovima jagoda , malina, dok snivah da je imam, njene sokove naiskap piti.
Izgubih dah, uzimajući dah njen u noći i otporan postadoh u času kada me ostavljaše.
Rubin blagom Plavca zadnji gutljaj ispih i svjesno, bolno i sa bijelom zastavom u vazduhu odlučih da prestanem u svakome vinu je tražiti, uz čašu, uz flašu sa njom biti.
Džabe je sve. Kada se sve sabere i oduzme malo je butelja vina na ovome svijetu da bi cijeli život opijen živio kraj nje, a bez nje.
