Kao djevojčica najviše sam se divila onim djevojčicama koje su se znale tući. I koje bi znale prebiti dječaka, ali i, što je još važnije, istrpjeti batine bez da zaplaču. Čvrsto sam odlučila da ću postati takva djevojčica. Moje društvo postalo je muško, a mama, tetke, ujne, strine i zabrinute komšinice kukale su kako se pretvaram u muškobaru koja više voli stajati na golu i igrati klikera nego peglati haljinice za lutke.
Gledala sam kako se dječaci tuku i kako treba trpjeti i šutjeti čak i kada dobiješ dobre batine, jer ako počneš plakati, sasvim ćeš sigurno dobiti još jedne. Pa još jedne. I tući ćete ko vola u kupusu svi. Čak i oni koji su slabiji od tebe, ali znaju kako trpjeti.
Najponosnija na sebe bila sam onoga dana kada sam kući došla s donjom usnom kao u peša – potpuno otečenom i plavom. Kada je mama izbezumljeno počela tražiti da objasnim šta se desilo, rekla sam kako sam se potukla.
Ostatak teksta možete pročitati na Zenski.ba