Još jedna prekretnica, korak ka nekoj višoj slobodi, oslobađanju od straha desila se upravo danas.
Naime, povodom 19.juna Dana općine Živinice u poslovnoj zoni Ciljuge održano je više sportskih manifestacija. Tako su u organizaciji općine Živinice i klubova koji egzistiraju na toj lokaciji: Aero klub Fenix, SSK Konjuh i Karting klub Živinice, održana takmičenja u nekoliko sportskih disciplina.
Tim povodom, otišao sam na ovu sportsku manifestaciju i blago rečeno ostao fasciniran kompleksom koji se nalazi u Ciljugama. Avio pista, karting staza, zatvorena streljana, baš ono što svakom ovisniku o adrenalinu treba. (Uz male finansijske izdatke, hehe.)
Ono što mi je privuklo pažnju, svakako je bio info pult sa natpisom “Promotivni letovi”. Brže bolje, upoznavši se sa predsjednikom aero kluba “Fenix” Safetom Derviševićem, dobio sam ponudu da sa jednim od pilota obletim rejon TK koji su oni za vrijeme aero relija i išli. Naravno da sam pristao, ipak novinarski posao ne poznaje granice, pa ni one nebeske.
Let kao let, nema previše razmišljanja, išlo se sa onim, neka bude šta bude.
Nego, vrijeme je da se dotaknem samog naslova, koji je i bio povod mog pisanja.
Dolaskom na Radio Kameleon, prije svega postao sam dio tuzlanskog brenda i tradicije. Stekao mnogobrojna poznanstva, obnovio neka stara. Postao dio tima koji je oborio Ginisov rekord, trećeg Kameleonovog. Mnogo posla, mnogo priznanja iza čitavog tima ljudi.
Tu sam se zaljubio, pa i zavolio (pozdrav Aleksandra 😀 ), dobro sad, ni prvi, a ni posljednji kojem je to u našoj kući pošlo za rukom. Na nagovor direktora, položio i vozački, za kojeg do tada i nisam smatrao nešto bitnim, ipak se živi na Slatini, centru svijeta. Helem, još jedan završen korak ka upotpunjenju ličnosti.
Sada, ponovo povratak na današnji dan.
Polijetanje kao i svako drugo, bučno sa nekom dozom tutnjave iz stomaka, hehe. Odvajanjem od zemlje, sva buka, sva nelagoda, odjednom je nestala. Svo to nebesko prostranstvo, te pogled na Kalesiju, Tuzlu i Živinice nekako mi je ispunio srce nekom dragošću, jer, ni svjesni nismo na kakvom lijepom mjestu živimo. Dok sve ovo pišem i dalje sam pod utiskom ljepote, a kako će za koji minut biti dok se vratim u stvarnost, to će svakako biti tema nekih budućih pisanja. Ono što sa sigurnošću znam jeste činjenica da slijetanje i izlazak iz aviona nisam priželjkivao.
Kako se život nastavlja, tako se lagano i korača ka novim pobjedama…
U nastavku pogledajte šta sam to uspio zabilježiti…
