U novome ratu biramo stare rovove. U blatu, u mulju nalazimo zagubljene hrabrosti. I neko reče iz daljine da ne vrijedi jurišati gol na žice. Neko viknu u bijegu da suze nisu bol već samo sol. I neko jeknu prije smrti ne prolazi ništa jer vrijeme ne postoji i da smo svi stvoreni prazni jer duša je prokletstvo.
Svi zaljubljeni u sebe stoje na zemlji tek tako, da ih vjetar dotiče, ruke su hladne i same u poderanim džepovima. I dok su svi uplašeni od ljubavi sve oči skriveno plaču ispod sunčanih naočala.
Ne bježe svi, neki i nemaju gdje pobjeći. Nekada je dobro stati u mjestu i malo dobroga sačekati, ali čekajući dobro previše se nagledasmo zla.
Čujem da neko plače u drugome gradu i donosi mi noćne more.
Čujem da neko ječi u tuđoj javi i ostavlja mi dobar komad nemira ispod jastuka.
Svi bi ljubav ali malo ko je daje od srca.
Svi bi sreću ali malo ko se raduje tuđoj sreći.
Svi bi sve, ali malo ko treba samo sebe.
Niti ja nisam još našao svoj put, svoj smisao, svoj tren u trenu. Ja još nisam našao svoju pjesmu, knjigu, muziku i sliku. Nisam našao prijatelja, zakletvu i snagu da istrpim sram.
Ali našao sam nju i njenu ruku u svome poderanom džepu. Našao sam nju i njenu suzu na mome obrazu. Našao sam nju i njene usne na mojim strahovima.
Pronašao sam nju i uličicu za imena naša.
