Još me ponekad dotakne prašina osamdesetih, miris behara lipa i tuzlanskog tuborga.
Zaškripe pod nogama kocke Mosnika i Mejdana, zagrebe grlo slatkost kafe iz slastičarne kod Šaćira.
Još jedan mi krug fali po diskoteci Pelikan da vidim da li smo još svi na okupu.
Iz mraka da vas posmatram, nevinosti stare da vam prepoznam, da još jednom ostavim trag da sam bio tu.
Ponestaje mi razloga za dvije-tri pive kod Ismeta Cvrlje i nema više potrebe za štele kod Piketa.
Ovi novi pločnici grada moga više ne odjekuju ljudima za koje vrijedi živjeti, vrijedi umrijeti.
Ne, nije me stid toga što smo postali. Samo mi je malo žao što mladi nismo mogli ostati.
Zafali mi tu i tamo žgaravica made in” Složna braća” . od poljeva sa lukom i jednim ćevapom,ako imaš sreće da te potrefi.
I da još malo usitnim noć i mamurluk bozom i limunadom od Iljazovića pa da se čaršija na povratku kući kako treba za korake namjesti.
I nije me niti malo stid šta smo postali. Samo mi je malo više žao što mladost nismo duže probali.
25- 30 godina poslije.
Svakom njegovo, svako na svome a ja ničiji. Umoran od gluposti, smrti, nazovi života i grada koji na moj grad sliči.
Korzom još prepoznajem oblike nas u izlozima i znam da još imam šansi da vas još jednom zavolim. U nekim novim krugovima na Korzou, na nekim novim urancima u Domu Mladih.
I nije me nikada bilo stid toga što smo postali. Samo mi je zauvijek žao što nismo mladi ostali….
