Ujedinjeni narodi su 2007. godine donijeli odluku da će 20. februar obilježavati kao Svjetski dan socijalne pravde. Budući da se socijalni razvoj mora temeljiti na pravdi, solidarnosti i jednakosti među svim zemljama i unutar svake od njih, socijalna pravda, jednakost i pravičnost čine temeljne vrijednosti svakog društvenog života. Svakog osim onog u BiH.
S obzirom na to da se socijalna pravda zasniva na „svemu čega ovdje nema“, a to su principi poštenja, jednakosti, poštivanje različitosti, pristup društvenoj zaštiti, kao i primjena ljudskih prava u svim područjima života, pitali smo se ima li socijalne pravde uopšte ovdje danas?
Vrlo skeptična po tom pitanju bila je aktivistica Vesna Malešević u razgovoru za BUKU, navodeći kako je država ta koja bi trebalo da štiti građane i da im da priliku inkluzije. A ono što se dešava u samoj BiH, nije tako.
„Ovdje se dešava da su socijalne kategorije, koje su ‘izbačene’ iz socijalne pravde, ujedno i najranjivije grupe. A pri tome su i najbrojnije, a to su upravo djeca. Jedno od troje djece u BiH živi na ivici siromaštva. Susrećemo se sa situacijom djece sa autizmom koja nemaju priliku da se školuju i da budu dio obrazovnog sistema. Imamo ograničavanje kretanja ljudima koji su tražioci azila u BiH. A onda imamo i kategorije u koje manje-više spadamo svi. A to je pravo na rad koje nam je uskraćeno, pravo na socijalnu zaštitu. Tako da, kada poredite definiciju i stanje ovdje kod nas, po definiciji pojedincima treba da se omogući mogućnost na njihova prava, a kod nas se dešava da kompletno društvo nema pravo da učestvuje ravnopravno u svim aspektima društva.“
Dodaje da je socijalna pravda upravo jedan od osnova bezbjednosti i sigurnosti države. A to je ono što kod nas, kako navodi, apsolutno nedostaje.
„Pravda u pravom smislu u našem entitetu i državi uopšte ne stanuje. Nikada nismo uspjeli kao društvo da krenemo u pravcu vladavine prava koje važi za sve, a ne samo pojedince. Osim toga, susrećemo se i sa problemom nepoštovanja prava od strane institucija. Nama se sad dešava to da institucije krše zakon i Ustav i samim tim daju sliku društva u kojem nema mira, sigurnosti, bezbjednosti, a najvažnije nema povjerenja građana u institucije.“
Sličnog stava je i novinar Ajdin Kamber, koji je ocijenio da su u postratnom i tranzicijskom bosanskohercegovačkom društvu duboko izražene podjele na mnogim nivoima, pa tako i na socijalnom.
„Jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji i to je moguće vidjeti u svakom kutku ove zemlje. Nažalost, političari, poslijeratni tajkuni i moćnici koriste dobro uhodan i isproban recept, te stanovnicima ove zemlje vrlo često podvale međunacionalne podjele, podižu tenzije i fabrikuju sukobe s kojima se građani zabave i pri tome zaboravljaju u kako užasnim uslovima životare. I trenutna politička kriza najbolje oslikava cjelokupnu situaciju.“
Kamber dodaje kako je posebno zabrinjavajuća činjenica apsolutne pasivnosti, nekritičnosti i nezainteresiranosti građana da bilo što promijene, te nijemo gledaju kako se situacija pogoršava.
„Stanje je svakim danom sve jadnije, ljudi nemaju posla, novca, socijalne zaštite, zanemareni su i obespravljeni, što primjećujem kao novinar koji dosta vremena provodi na terenu širom BiH. Istovremeno, država ne čini gotovo ništa da zaštiti pojedinca, osigura veću jednakost i osigura zaštitu prava. U takvoj atmosferi stvara se osjećaj nesigurnosti i besperspektivnosti, pogotovo kod mladih ljudi, koji se sve češće odlučuju na trajno napuštanje zemlje.“
O tome govori i aktivistica Anja Grubačić, koja je za BUKU rekla kako godinama unazad svjedočimo da su ovoj državi jedni jednaki, a drugi jednakiji.
„Prednost pri zapošljavanju se daje onima sa stranačkom knjižicom, i to vladajućom. Tendere dobijaju sinovi, kumovi, prijatelji vladajućih. Imamo milion primjera, poput onoga kad se zabranila bašta kafića na Trgu Krajine, jer je navodno smetao, a kafić koji je zauzeo prolaz u Jevrejskoj nije smetao. Ovaj prvi je valjda smetao što je pomagao grupi Pravda za Davida, dozvolili su da koriste struju i slično.“
Dodaje kako je opoziciji za organizovanje skupa građana potrebno „660 papira, potpisa, dozvola, da se na vrijeme najavi, obezbijede redari“, dok je kontra-miting organizovan za manje od 24 časa, a da policijski službenici koji su dali izjavu za medije nisu znali ko je podnio zahtjev.
„Ljudi koji su viđeni da daju podršku nekome od ‘državnih neprijatelja’, kako su neki političari i aktivisti okarakterisani, dobijali su otkaze, premještaje, prijetnje. Imamo slučaj iz Trebinja, gdje je gradonačelnik prijetio zaposlenom u Gradskoj upravi, jer se fotografisao sa narodnim poslanikom Jelenom Trivić. A to je samo jedan primjer u moru mnogih.“
Grubačić dodaje i nedavnu situaciju kada je poslanica Šolaja zatražila da nadležni organi reaguju jer joj je poslanik Stanivuković navodno nešto rekao, ali je, kako dodaje, ćutala kada je ministar udario tog narodnog poslanika, što je, prema njenim riječima, licemjerstvo i ciničnost.
„Ovdje se pred svake izbore poziva na srpstvo, veličaju se da su Srpsku branili ljudi koji uopšte nisu bili u ratu, priča se da se mnogo znoja i krvi prolilo, a ljudi što su se stvarno borili od svog boračkog dodatka ne mogu sebi obezbijediti lijekove za jedan mjesec.“
Grubačić je, između ostalog, i sama tužena i od nje je zatraženo 180 000 KM odštete, zbog navodne odgovornosti za neodržavanje Nove godine u Banjaluci. Dodaje kako ti isti ljudi koji se brinu zbog neodržanog koncerta nisu nijednom pitali “Ko je ubio Davida?”.
„Postoje mediji koji se bave traženjem fotografija sa Narodnim poslanikom na mojim društvenim mrežama i više su vremena posvetili tome nego da pomognu u istrazi svirepog ubistva. Ovdje vlast priča kako se bori da mladi ostanu, a radi sve kako bi nas otjerali. Ovdje važi sloboda govora, ali samo dok govoriš ono što njima odgovara. I zato ostavimo taj dan socijalne pravde da obilježavaju oni koji znaju šta je to. Nama može neki dan diktature, tiranije, jednoumlja… To ćemo bolje razumjeti.“
