Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, jedna je od rijetkih političkih ličnosti, ne samo u Srbiji, koja otvoreno, argumentovano i iskreno govori o našim minulim decenijama, pa se i najnovijim ogledanjem na Televiziji „Pink“ sa osuđenim ratnim zločincem V. Šešeljem iskoristio kao prilikom da na pravo mjesto smjesti i i njega, ali i TV-kuću o kojoj je riječ.
ZA SVAKO JAVNO, dakle i ovakvo, pominjanje osuđenog ratnog zločinca V. Šešelja, vezan je rizik od ugrožavanja mentalne higijene ili, u blažoj varijanti, pojave stomačnih tegoba. Zato je taj rizik najbolje izbjegavati, kad god je to moguće, prije svega iz zdravstvenih razloga. Sve do prilike, kakva je bila prije dva dana, kada su se u grupi gostiju u programu sve opskurnije Televizije Pink našli, oči u oči, rečeni ratni zločinac i lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.
Nedavni gost Tuzle, kao i uvijek rado viđen i dočekan, Nenad Čanak se i ovom prilikom – prema očekivanju – iskoristio za to da se, prvo, ponovo predstavi kao nepokolebljivi poštovalac i zagovornik istine o događajima iz prošavših decenija, osobito onih u vezi s agresijom na Bosnu i Hercegovinu, ali i kao vjerni poštovalac i korisnik argumenata, koji idu u korist i jedino priliče toj istini. U prilici kad se suočio sa jednim osuđenim ratnim zločincem, to kao da je mu bio podstrek više i novi razlog za to da nas podsjeti na svoju odanost istini i na to da je ljudski i moralno samo to da se kaže „Popu pop, a bobu bob“.
NARAVNO, TO ŠTO JE za sagovornika – uz voditeljicu razgovora, koja kao da je pala s Marsa i kao da pojma nema o tome da su ovdje, ne tako davno, bili i neki ratovi – imao baš jednog takvog stvora, Čanku je bio samo novi motiv za ponavljanje onoga što odavno govori i što mu je blisko i svojstveno. Prije svega, o genocidu u Srebrenici (koji Šešelj „omekšava“ tvrdnjom o „velikom zločinu“), u vezi s kojim on nikad nije imao ni dilemu, ni na nj gledao drukčije, nego onako kako jedino treba da se gleda. (Dodajući, na upadicu jednog od učesnika programa, da je za njega i „Oluja“ bila genocid.)
Pri tome, Čanak nije zaboravio – prije nego što se pobunio zbog toga što je doveden u društvo osuđenog ratnog zličinca – da „išamara“ TV Pink zato što redovno relativizira i, tim činom, umanjuje veličinu i zločina i genocida. Pa je, kad se u tome argumentovano ispucao, prešao na Šešelja. Ono što mu je ubrk sasuo, a što mu obavezno treba izgoviriti, ne samo da je od Čanka očekivano, već je nešto što, prije ili kasnije, mora postati opšteprihvaćeni manir – ako se želi išta što bi ličilo na normalizaciju i u Srbiji i u regiji u celini.
DAKAKO, ŠEŠELJ NIJE izdržao, već je, na sebi svojstven prostački i siledžijski način, reagovao, prekidajući Čanka i, uz pomoć bizarne voditeljice, nastojao ga nadvikati i nadjačati. U tome nije uspio, iako je dokazano primitivno grlat. A i kako bi, kada je, vidjelo se, neko vrijeme bio zatečen: iako je znao ko je i šta Nenad Čanak, ipak, izgleda, nije očekivao da ga ovaj tako majstorski, argumentovano, staloženo i uvjerljivo „istrese iz gaća“ i „sortira“ na zaslužen i jedino ispravan način – kao pojavu, koje će se, prije ili mkasnije, i Srbija i Srbi morati postidjeti.
Gorak ukus nove potvrde vladajuće medijske i, uopšte, javne klime u našem istočnom komšiluku, ne prvi put izazvan programom baš televizije o kojoj je riječ, savršeno se uklapa u vladajući, mučan i težak „umjetnički dojam“ o tome da je tamo još upadljiva manjina javnomislećih i aktivnih ljudi koji su pobornici samo jedne istine o onome što je obilježilo posljednju deceniju prošlog vijeka. I, pogotovo, da promjene tog stanja i normalizacije klime – neće biti u dogledno vrijeme. Sve dok postoje aktivni, uvažavani i poštovani ratni zločinci i televizije ovog tipa, koje ih podržavaju, afirmišu i, očito, isto misle.
