Većina putnika nema baš previše razumijevanja za debele suputnike u zrakoplovima. Oni su predmet pritužbi i poruga u rangu s majkama koje putuju s plačljivim bebama. Do sada je nekoliko istraživanja pokazalo da većina putnika podržava uvođenje posebnih tarifa za putnike s prekomjernom težinom, odnosno da njihove karte moraju koštati više.
Ovog tjedna je blog jedne anonimne Amerikanke postao viralan, a u njemu je opisala svoje iskustvo. Ona naime ima prekomjernu težinu, a zbog posla često mora putovati avionom. Djelove njenog bloga prenio je Telegraph.
“Čim me šef nazvao i rekao da moram ponovno na put počela sam brže disati. Opet moram na avion. I debela sam. Čak i prije nego uopće kupim kartu puno toga trebam provjeriti. Prvo pregledavam uvjete raznih aviokompanija, jer sada skoro svaka ima neko posebno pravilo za “pretile putnike”. Većina njih uključuje pravilo da moram platiti dvije karte ili čak i mogućnost da me neće moći smjestiti u avion. Kompanija Southwest to je napravila jednom direktoru, Kevin Smithu. Prvo su ga pustili u avion, a onda su ga pred svima izveli iz aviona jer je bio predebeo za svoje sjedalo. United će vas odbiti primiti ukoliko ne kupite dodatnu kartu po cijeni na dan kad putujete. Potom provjeravam koliko koštaju sjedala u biznis klasi, jer tamo su obično malo šira. Ali, ne mogu to priuštiti. JetBlue recimo uopće nema nikakva pravila, ali baš to može biti najopasnije. Zadnji put kad sam putovala JetBlueom putnik koji je sjedio do mene glasno se žalio stjuardesi da ne može tako putovati i da nije platio kartu za to da netko moje veličine sjedi pored njega. Premjestila ga je na drugo sjedalo, a do kraja leta mi se stjuardesa uopće nije obratila niti me pogledala. Kao ni ostali putnici. Tako sam velika, a tako nevidljiva.
Kako se približava dan leta, počinjem kod kuće vježbati kako ću sjesti u avion. Vježbam koliko mogu sjediti stisnuta uz zid s rukom na prsima, tako da osobu do sebe nijednom ne dodirnem. Sa sobom nosim mentol bombone kako ne bih trebala piti vodu, pa time i izbjegla odlazak na WC. Pretražujem koji avioni imaju sigurnosne pojaseve za debele, tako da znam trebam li ponijeti svoj.
Znam unaprijed da ću nakon ulaska u avion vidjeti nekoliko putnika koji će preokrenuti očima kad me vide, a neki će me čak probati uslikati da se mogu sa mnom sprdati na društvenim mrežama. Pri ulasku u avion nastojim ući među prvima, jer sam uzela mjesto pored prozora i želim sjesti prije nego dođu ostali putnici koji sjede pored mene. Ako to ne napravim, već znam što me čeka – neugodno kašljanje, mumljanje i negodovanje zbog debele koja mora proći pored njih i sjesti.
Nakon što sjednem pokušavam biti što manja. Ne gledam nikoga, noge ispred sebe prekrižim, prekrižim svoje ruke na prsima… Radim sve kako bih se što više smanjia.
Shvaćam zašto su ljudi toliko iznervirani kad vide debelu osobu u avionu. Avioni su već sami po sebi skučeni, sjedala su premala, a karte su skupe, pa putovanja avionom izazivaju frustraciju i bez debelih putnika.”
