Kolumne

KOMŠILUK- svačijih četiri zida imaju priče, radosti i tuge koje mi ne poznajemo a često smo skloni da napamet o ljudima sudimo..










Dobar je život kada već ništa bolje te ne sljeduje, i ne treba očajavati u životu, jer smrt ti nosi neke nove poglede. U stvari ne mogu to baš nazvati pogledom, više je to disanje kroz zatvorene oči, a mrtav si, a gledaš, u zemlju, u crve. Mrtvo gledaš, kroz kapke. Jebote, šta ću ako me ovi moji kremiraju – komšija Mladen sa trećega sprata, ( redovni konzument marihuane)?

 

Mogao bih staviti keca na Barselonu i to mi je siguran fix ali loša kvota. Da kombinujem Barcu sa još dva para i da uletim cenera kao ulog to bi mogla biti laka stoja. I još petaka na tenis da stavim, ove zicere, možda na broj setova da igram a po markicu da napravim neke kombinacije na sedam-osam parova fudbala i košarke, tek da izvučem lovu koju sam uložio. Kada bi sve skupa leglo dvije stoje, imao bih sutra za kladionice za Lige prvaka i taman da vratim barem malo duga Nusretu što me pogurao prošle hefte da mi mala kupi knjige za treći osnovne i da uplatim mlađoj kćerki obdanište za prvi mjesec. Ma ja, tako ću odigrati, valjda će biti nafake – komšija Vlado, prvi sprat, podstanar, (stručnjak za kombinacije, malverzacije i druge ublehe i šuplje priče).

 

Preživjelo se i više nego insan može to izdurati. Tri sam sina ukopala, kosti sam im našla, još tražim kosti čovjeka mi Hasana i dva najmlađa sina. Da ih majka isplače, da ih zajedno još jednom vidi sve na okupu pa da se i moje kosti smire, da mi tijelo prestane sanjati. Sve može insan izdurati, ali sa snovima mi je nekako najteže – nena Sena sa drugoga sprata, ( nekadašnja žiteljka Srebrenice).

 

U koliko ono da navijem sat i da mi sve bude potaman? U četiri je, mislim, taman? Fino popijem kafu, nešto malo ubacim usta , popijem terapiju za srce i pritisak , napravim djeci i čovjeku mom da šta imaju pojesti i do sedam sam gotova, a onda na posao. Imam sutra stan od gospođe Nure da pospremim i da joj nešto skuvam, a onda kod Suade na drugom kraju grada imam generalku. To će biti malo teže jer joj je povelik stan, a ima onih điđa i sitnica, samo dok sa njih  poskidam prašinu ode mi pola dana. Ali ako zapnem, mogla bih sve stići do deset navečer, tako da stignem kod Bajre u kafić, na fajront. Da i kafić malo počistim i dovedem u red. Valjat će mi on, obeć'o je da će platiti sve što mi duguje. Do ponoći sam kući a onda prekosutra mogu i do pet odspavati, imam samo dva stana za počistiti taj dan – komšinica Derviša, potkrovlje a lift često ne radi, ( nezaposlena majka dvoje maloljetne djece i supruga 90% ratnog vojnog Invalida).

 

Nemam više kuda da idem, da molim, da preklinjem. Jebo doktore, i travare, i vidare, iscjelitelje, proroke i božje ljude. A dati će Bog, ni ova bolest neće vječno. Nemam ja još mnogo, bolest je već uzela svoje. Dva – tri mjeseca i završio sam sa ovom svojom životnom žurkom. A mogao sam popiti, mogao sam i po deset dana na nogama piti i izdržati. Jetra me je izdala, ona je baš, ono, šupak ispala – komšija Hamdo sa četvrtoga sprata, ( nosilac ciroze jetre, dva bajpasa i drugih odlikovanja).

 

Nisam je ja još prebolio. I sada kao da mi miriše kroz kuću. Nije ljubav za čovjeka, nevolja je to. Uzme te pod mišku, pa te razboli, a bolestan nisi. Nosi te kroz svijet a ne dotičeš tla. Letiš a krila nemaš, podrhtavaš u sebi, smiješan svijetu, lijep njoj. Nije ljubav za čovjeka, ako nije do smrti. Sebičan sam bio, kao i svako muško,  pa sam mislio da je naša ljubav do moje smrti. Nisam razmišljao, bolje reći, nisam mario kako će biti njoj bez mene. A ona , eto, ode prva. Kako sam sebi bolje mislio, nije ni čudo da  me Bog kaznio. Nije ljubav za ljude, nije ako nije do smrti svega – komšija Nedim, prizemlje, ( nesretni udovac i predstavnik odbora etažnih vlasnika moje zgrade).

 

Ne bojim se nestanka svijeta, svega nam poznatog, svega nam zavoljenog. Znam da ću i u ruševinama, kraj spaljenih stabala, na urušenim obalama uvijek imati naše ulice, po kojima šetam sa njom. Uvijek ćemo imati, te naše male znakove, mimike, pokrete rukama.  Uzdahe i disanja, vriskove , strasne i ljute. I znati će, čak i kada nisam blizu nje da… Da kada je zagrlim- ne idem nigdje,  kada je poljubim – ostajem, kada je uzmem za ruku – uz nju sam.Kada je pogledam u oči – da vidim je. Kada spavam kraj nje – da čuvam je. Kada se budim kraj nje – da VOLIM JE ! Uvijek i zauvijek da VOLIM JE – moja malenkost, šesti sprat, ( voditelj zapisnika sastanka kućnog savjeta).



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button