Začeta sam u jednom stanu, rodila se u drugom. Djetinjstvo sam provela u trećem. U četvrtom sam dočekala da uđem u pubertet. Peto mjesto gdje sam živjela nije bio stan, bila je kuća. Šesta selidba je bila opet u stan broj četiri. Odatle sam krenula u srednju školu i prvi put zakasnila „toj kući“ iz izlaska. Sedmi put se nisam preselila daleko, tek u zgradu do moje. Promijenili su se zidovi, ali ne i kvart. Posebno pamtim taj period „u zgradi do moje“, mnogo toga lijepog se izdešavalo tada – uspješno završena srednja škola, upis na medicinu i neopisiva sreća, nezaboravna proslava osamnaestog rođendana, prvo pravo zaljubljivanje, bezbroj ljetnih noći provedenih na balkonu maštajući i gledajući zvjezdano nebo… Nisam spomenula da je u tom stanu prije mene živio je dečko koji je bio moja prva simpatija?
Nastavak čitajte na : Zidovi se mijenjaju: Dom je tamo gdje god su ti duša i uspomene
