Kolumne

POŠTENO GOVOREĆI: Zarobljenici rata










Piše: Biljana S.Tomić

Svaki put kad posjetim svoju sestru u njenoj vikendici u Drenovom Dolu, blizu Seljublja, negdje na putu Tuzla – Bijeljina,  ostanem zatečena prizorom ruševina iz prošlog rata. Svuda okolo su uništene kuće koje još samo poneki stub drži „uspravno“. Strše tako bez krovova poput sablasti. Nestaju same u sebe. A okolo pustahija, nigdje žive duše. Tek poneki čobanin…A „one“ se urušavaju, zbog sopstvene težine koje vjetar, studen i kiša polagano odnose… I tako već dvadeset i više godina od rata i dalje svjedočimo jednom besmislu i spomeniku ljudske ludosti, pohlepe i sebičnosti.

I kad to vidim, zapitam se zašto se ne vraćaju vlasnici tih kuća, na svoje, ne obnavljaju to…?? Uvijek dobijem isti odgovor. Moji, sestra i zet kažu – obilaze oni tu svoju zemlju, rijetki su i popravili kuće, ali tu ne žive, nego su uglavnom u Bijeljini. Prije rata ovo je bilo, isključivo, srpsko selo. Većina starijih je umrla, mnogi poginuli u ratu, a mlađi žive daleko od ovog mjesta. I da se vrate od čega će živjeti?! Posla ni za lijeka, a prehraniti se od poljoprivrede…ne žele. A nije im bolje ni tamo gdje su otišli, uglavnom u RS-u.

Danas kad pogledam šta se sve događa u zemlji i entitetima jasno mi je da ovo i stotine istih sela nikada se neće obnoviti, a kamoli naseliti. Jer preostali vlasnici imanja daju u bescenje. Ponešto novo se i sagradi, ali to su vikendaši koji su jeftino došli do zemlje. A ruševine i dalje stoje. Da nas podsjećaju kako „lijepo“ živimo. Ne zbog našeg komšiluka, nego zbog politika koje nas svakodnevno truju otužnom retorikom o nekakvim vitalnim nacionalnim interesima, o potrebi da se ostane uz svoj narod, i da se prebrojavaju svoja „stada“,  (ne)priznaju tuđe žrtve, greške, stradanja…. Razumijem da političari to rade kako bi očuvali svoje pozicije, ali se po istom obrascu i komšija okomio na komšiju. Ostrašćeno i poprilično glupo stoje u svojim imaginarnim rovovima, bijući besmislene „ratove“ u miru, na društvenim mrežama – ko je veći Srbin, Hrvat, Bošnjak i obrnuto. Kao da je to imalo bitno. Gdje je tu – čovjek!! Ne preza se u tome ni od psovki, uvreda i što sve ne. E, jesmo mi neki zajeban svijet.

Živimo u prošlosti i dalje zarobljeni u 1995.godini. Jer kako drugačije objasniti da se ne možemo nikako dogovoriti da svi živimo svoje živote zajedno. Umjesto toga, postali smo razroki gledajući u susjedne Srbiju i Hrvatsku, ali bogami i prema Turskoj, Saudijskoj Arabiji… Prepucavamo se oko referenduna kako Dodikovog, tako i onog dalekog 1992.godine o nezavisnosti BiH. Jeste vaš praznik, ali nije i naš i koje sve gluposti. I sve to opet vrtimo ukrug, nesposobni da otresemo prošlost.

„Naši“ političari prepričavaju istu priču, već 22 godine. Sada se traže povodi i uzroci ovog, onog, a rata bi svakako bilo i da nije bilo tog referenduma 1992.godine. Cilj je bio zaposjesti teritorije, pokrasti što se moglo, etnički očistiti i upisat u svoj grundt.

I to je razlog zbog kojeg ćemo još dugo gledati ove skelete kuća kao opomene jednog besmisla.  „Zahvaljujući“ tome, običan puk i dalje raspravlja o ustašama, četnicima, partizanima, ljiljanima, borcima ovim onim… Ganjamo svoj rep, nesposobni da se okreneo prema budućnosti i normalnom životu.



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button