Život piše priče, a jedna je ispisana prije 53 godine. Na današnji dan, 19. novembra, sada već davne 1964. godine šarmantna i prelijepa Asima rekla je “da” našem Ivici.
Upravo ih je ovo sudbonosno “da” odvelo u prelijepo i nezaboravno putovanje koje traje više od pola vijeka.
O Ivici Osimu su ispričane sve priče, a u svakoj je naglašeno ono najvažnije, a to je njegova ljudska osobina. Štraus sa Grbavice je čovjek velikog srca, a to je pokazao početkom devedesetih godina.
Tada je usred Beograda izgovorio čuveno “ne” reprezentaciji Jugoslavije, kroz suze objasnivši da je to njegov doprinos rodnom Sarajevu, koje je bilo izloženo žestokim napadima agresora na našu zemlju.
Sa dosta uspjeha je vodio Želju, bilježio je uspjehe i na klupi Sturma, reprezentacije Japana… Jedan je od najzaslužnijih za “normalizaciju” Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH…
A da iza uspješnog muškarca stoji žena, potvrđuje i primjer iz porodice Osim. Mnogi Švabini prijatelji ističu da on ne bi bio ni blizu toga što je postigao da uvijek tu nije bila njegova najveća podrška, njegova vjerna sjenka i sudbina, supruga Asima. Diplomirani je elektroinžinjer, ali se sva posvetila svom Švabi i bila uz njega i kad je bilo dobro i loše.
U zajedničkom životu proživjeli su mnogo lijepih trenutaka, a roditelji su troje djece Irme, Amara i Selmira.
Iako su proputovali svijet i često mijenjali adrese stanovanja, njihova najveća ljubav je Sarajevo.
– Švabo može i bez hrane i bez pića, ali bez svoje raje i Sarajeva nikako. A Boga mi, ne može ni njegovo Sarajevo bez njega, posebno njegova Grbavica koja ga željno očekuje – ispričao je prije nekoliko godina jedan prijatelj najvećeg fudbalskog autoriteta na ovim prostorima, ai šire…
