“Obzirom da nisam u stanju da odem do doma zdravlja na infuziju, a kamoli do Koševa, obraćam se “ljekarima” UKCS ovako (putem Facebooka). Znam da dolazi ovo do vas, zbog vas i jeste na public!”, stoji u potresnom pismu ljekarima Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu koje je na svom Facebook profilu objavila pacijentica Iman Agić. Pismo vam prenosimo u cijelosti.
ZA:
Sebija Izetbegović (kapetanica skupo potapajućeg broda)
Velija Zelija (endokrina)
Bisera Gogov (gastroenterohepatologija)
Nenad Vanis (gastroenterohepatologija)
Kenan Nahodović (gastroenterohepatologija)
A. Pilav (gastroenterohepatologija)
Sanjin Sprečkić (gastroenterohepatologija)
Jasmina Muhović (dermatovenerologija)
Aida Šećirbegović Resić (dermatovenerologija)
Denijal Divanović (GAK)
Nermina Hadžagić (neurospihijatrija)
Rusmir Baljić (infektivna)
F. Pinjo (infektivna)
N. Koluder (infektivna)
Enra Suljić (neurologija)…
… cijeli kolektiv abdominalne hirurgije, na čelu sa Šabanovićem i Kacilom i bivšeg direktora “Kliničkog centra” Rusmira Mesihovića.
“Znam i da znate odlično ko sam, ali eto, kad vam se već obraćam, red bi bio i da se predstavim. Ja sam ona “luda Sara” koju ste skidali s dnevnog reda jedni drugima i oduzeli mi na svoja aljkava, neetična i nesposobna nagađanja tri i po godine života.
Pa da je iko od vas, ikad htio bar da me sasluša!!! Na svaki moj pokušaj komunikacije s vama, dobila sam udarac više. U dostojanstvo, u ono što me čini čovjekom, što je trebalo da mi učvrsti vjeru u ostatak ljudske rase.
Mimoilizali ste me bezdušno na hodnicima, iako sam sa suzama molila za termin i 10 minuta vremena. Za 15 minuta pregleda, 7 minuta pričate na mobitel, u dva, tri navrata. Ako ste k'o fol i pokazali interes da me saslušate, kada biste vidjeli gomilu nalaza i dijagnoza koje vucaram sa sobom, slali biste me prvom sljedećem, ko bi vam pao na pamet.
Odlično sam svjesna činjenice da bi sve bilo drugačije, toplije i detaljnije, da sam umjesto hrpetina nalaza, vadila hrpice prljavog papira u kovertama. Ne biste ga dobili, ni da sam imala, iako ste me masu puta prisilili da kao nezaposlena, bolesna građanka, sa zdravstvenim osiguranjem preko biroa, plaćam cifre i cifre za preglede i analize.
Godinama pokušavam da odgonetnem koja je Velija, a koja Zelija? Kad odeš privatno, tepa ti žena. S DIP-a ste me vratili prošle zime, trudnu, jedva sam stajala na nogama koliko sam loše bila. S hodnika. Još ste se Vi na mene istresli, kao da je Vaša nesposobnost i greška koju ste napravili, moja krivica?
Bakirovca. Prišli ste nam proljetos kod Gastra, očarani malom, slatkom, bebicom. Pokušah u svom svom očaju da Vam kažem u pet rečenica užas kroz koji prolazim, da biste me u pola treće prekinuli tom slavnom, skidajućom rečenicom; Obratite se u moj kabinet za termin kod mene. Morali ste za taj imidž dive koji furate barem sofisticiraniji način skidanja nepotrebne bijede s dnevnog reda da smislite. Bljak, zaista. Ova Vaša anakonda na telefonu, kao blizanka one Mesihovićeve. Niste morali ni angažirati novu. Ups, pardon, ipak jeste, stranka im je dvojajčana.
Nahodoviću, Vas očito nisu učili niti osnovnoj kulturi. Strašna je činjenica da se jedan tako nekulturan klošar može zvati doktorom. Pacijent, da je najluđi u kosmosu, trebao bi za Vas biti Vi. Sram Vas bilo bijelog mantila i zvanja kojeg šepureći se kao jalijaš, nosate po krugu Kliničkog! Valjda uz Gastroenterologiju, onakvu sablasnu kakva jeste, ide “ljekar” koji te doslovno vičući na tebe, gura ispred sebe u ordinaciju sa “Hoćeš sad da ti radim gastroskopiju? Hoćeš sad??” Podne prošlo, pola sata. Treći dan nisam jela NIŠTA. Nemam pojma kako stojim na nogama od iznemoglosti. Jecam, “Hoću, svakako nisam ništa jela, boli me praznina utrobe!” Onda ste me zatečeni odgovorom, na huju uzeli u turu iživljavanja, naživo gastroskopije, sa biopsijama, tako iznemoglu, nespremnu, sa galamom “nemoj da mi cmizdriš tu!” Da je u ovoj zemlji mrvica pravde i smisla, takvi poput Vas ne bi dobili posao ni da skupljaju opuške oko trotoara…
Ginekolog! Crtao mi čovjek na papiru malo veći krug, koji je predstavljao kao jajnik, sa puno manjih kružića okolo, koji se zovu folikuli. Cista koju je dijagnosticirao na lijevom jajniku zove se Almas, ima šest mjeseci i osam dana. Znate “doktore” on samo mene ima. To što ste Vi bili u mogućnosti da kupite diplomu, izgleda da će jednu bebu stajati majke. Pa eto, neka Vam je na savjest, ako je vi vampiri u bijelom i imate, pa se nosite s tim kako hoćete. Ili nemojte. Blago Vama, možete i da birate.
Kladim se da me se “doktorka” Hadžagić s neuropsihijatrije i ne sjeća, jer sam skinuta s dnevnog reda doslovno za manje od dva minuta. Dolazim u ambulantu neuropsihijatrijske klinike, kao ležeći pacijent s Gastroenterohepatologije, na konzilijarni pregled. Poslala me Gogovka, jer sam rekla da ću tužiti kliniku zbog upornog mliječnog programa na mom jelovniku koji dobijam kao pacijent, uprkos nalazu intolerancije na laktozu. Silne probleme koje imam, da i ne pominjem. Dakle, dolazim na psihijatriju. Hajde, dešifruj me više neko, molim te!!
“Dobar dan.”
“Dobar dan, gdje ležite i zbog čega?”
“Na Gastru. Imam proliv dvije i po godine, često krvav, svakodnevno povraćanje, bolove i mučnine do iznemoglosti, cijeli jedan spektar različitih hroničnih dijagnoza koje…”
“Šta Vam najteže pada u vezi svega toga?”
“Paaa… obim tih nalaza i pretraga, bez ikakvog odgovora, rješenja…”
“Javit ćete se u nadležni dom zdravlja. Bilo bi dobro da idete tako jednom u dvije sedmice. Na razgovore. Znate. Da se malo rasteretite. Biće to sve ok.”
Multifunkcionalna žena. S onom full vještačkom ljubaznosti, koju ujutro nanosi kroz neki preparat na lice, kao maskaru, puder, sigurno. Otkuca nalaz, potpisa, napriča mi recept za uskrsnuće, spuca za manje od dva minuta dijagnozu, koja će mi zapečatiti sva ostala vrata na koja sam kucala, rijetko uspjevala ući, izlazila još brže nego što može da se zamisli. Poremećaj prilagodbe na stres. Doviđenja, prijatno. Umrežili podatke, nema veze što ne znaju koristiti računare, ima para za zaštitare. Vide na monitoru, u tabeli da si lud, prije nego im se i pojaviš.
Tako moja jezičina, često jedino oružje kojim sam mogla da se borim protiv nepravde, korupcije i svih tih aveti koje susrećemo u krugu, iza Kapije amidžića, daidžića, zemljaka, dobi naziv i psihijatrijsku dijagnozu, brže nego što zaliješ 3u1 kafu vrelom vodom, promješaš i kreneš da sjedneš.
Bisera Gogov, homosapiensu pod upitnikom. Štucate li? Jao, svako Vas jutro, ono kad dušu na nos povraćam, proklinjem, znate Vi sjajno zbog koliko, kojih i KAKVIH propusta.
Hajte da Vam omogućim par instrukcija o povezanosti pankreasa, sa hroničnim poremećajem inzulina. Amilaze, hronična hipovitaminoza D u vrijednosti moje… Ćorava bi svraka potrefila zrno imunološkog problema u hrpi, samo da je htjela da ga nađe. Gdje Vam potpisuju te diplome?
Znate, ja umjesto da uživam sa svojom bebom, i dalje povraćam ostatke duše na nos iz dana u dan… Platim ogromnim bolom svaki zalogaj. Sreća vidite, ako je stvarno rak, što počesto gladujem, što od bolova, što od činjenice da ne pružam ruku i ne ližem ničije guzice. Dosta mi moje. Iz mene ispadaju crijeva, za koja niko od vas više ne zna šta je, ali ste cijelo vrijeme tako sjajno znali da sam luda. Dobra su kombinacija rak i gladovanje. Onako, utješna, a?
Uzeli ste mi sve što je moglo da se uzme. Prošla sam 21 biopsiju crijeva za godinu dana, pola od toga sjeckali ste iz utrobe u kojoj je bila slavna ginekološka cista. Niste bili u stanju trudnoću, koja je čudo sama po sebi, da ustanovite, iako sam u prvim nedjeljama iste bila hospitalizovana i na “detaljnim pretragama”.
U sedmom mjesecu trudnoće, doslovno ste me IZBACILI sa abdominalne hirurgije, iako sam imala nesnosne bolove upale žuči. Mogla sam vala tada da imam i metak u sebi, bez koverte nije blinkalo za pomoć. Uzeli ste mi crno ispod nokta, pamet, nadu, godine… Nisam u stanju bilo kome od vas da dođem, pogledam u oči i da ga pitam “KAKO SAM DO JUČE BILA SAMO LUDA, A PO ZADNJEM NALAZU IMAM NAJAGRESIVNIJI RAK KOŽE???”
Nisam u prilici ni da ponovim nalaz, doveli ste me do dna. Niti imam od koje sebe da odem u krug Ukletih, niti od čega. Štedim snagu, na grame. Povraćam u kanticu, da ne ustajem do kupatila. Imam bebu, znate. Kreteni neškolovani! Imam sina, krenem da mu tepam, pa provalim jecati.
Niti imam snage, ni sredstava za dalja lutanja. Nemam ni krvi ba, sestre se žive namuče dok mi infuziju nakače. Čuvam braonilu k'o 100 eura, a šta mi vrijedi kad dva dana nemam snage ni do doma zdravlja da odem? Nije imao ko ni Almasa da pazi, mama je morala doktoru, a nije ni ona dobro.
Šlagirana onako, trudi se da stvori štošta čega nema… Bosna je zemlja takvih majki… Rano moja, krokodile moj…
Želim javno, dok sam svjesna i pri svojoj ludoj pameti, s kakvom me svi, cijeli moj život poznaju, da kažem svima, apsolutno svima: DA ME, MA ŠTA DA SE DESI, ŽIVU NE VOZE U KOŠEVO BOLNICU!
Vama, koji se zahvaljujući izvrnutim sistemima vrijednosti zovete ljekari, vama koje sam imenom i prezimenom navela na početku HARAM NEKA VAM JE SVAKA SUZA MOG SINA, AKO OSTANE SIROČE.
Iskreno, od srca luda ja koja meščini imam rak, a više veze nemam kako i sa čim da jurišam, ni na šta, ni ništa…
Izvor: fokus
