Nakon ranjavanja tokom rata Goraždanin Sead Suljić ostao je bez noge. Uprkos tome nije klonuo duhom, pa se u borbu sa poratnom svakodnevnicom upustio sa više energije od mnogih. Već 18 godina bavi se proizvodnjom betonske galanterije.
Nakon ranjavanja 1993. godine, Sead je sa ranjenicima iz opkoljenog Goražda evakuiran u Sarajevo, a potom u grupi sa dvadesetak amputiraca liječenje nastavio i u Francuskoj. Tamo je mogao ostati, ali već 1997. godine odličio se vratiti kući.
“Nije nam se to toliko dopadalo. Opet vuče rodna gruda”, kaže Sead na početku razgovora za Radio Slobodna Evropa.
Ubrzo po povratku odlučio je nešto poduzeti. Kratko se bavio pirografijom i prodajom slika, a onda je kupio jedan, pa drugi, pa peti kalup za izradu betonskih elemenata kojima je uljepšao svoju, pa komšijske kuće u Goraždu.
“Tada sam imao samo invalidninu 400 KM.Od toga ne možeš ništa, po članu 100 KM ne može biti ni tri dana. Imam oko dvadesetak artikala: pet modela stubova, kamen za oblaganje kuća, dimnjačke kape, ivičnjake, vaze…”
Sead je po zanimanju građevinski tehničar i posjeduje znanje za ovaj posao, ali težak rad sa protezom je bio još teži. Radio je po 5-6 sati dnevno, a kada se umori, odmarao.
“Sada je već manje posla i ova situacija politička, spominju se ratovi, ko je lud da ulaže i nešto da pravi”, kaže Sead.
I njegov početak je bio težak, ali je uspio da svojoj porodici život učini lakšim. Mlađima i jačima poručuje da je važna ideja i upornost na putu ka cilju.