Lifestyle

Najdublje emocionalne rane – VI ste lijek!




Naša sreća nije vezana za druge ljude već za naše razmišljanje i postupanje prema sebi. Ljudi su različiti i ne mora vas svatko voljeti. Bitno je shvatiti što se događa i promijeniti uvjerenja i misli. Otrov je u vama. Ali vi ste ujedno i lijek. Greška je u razmišljanju. I zato nikada ne odustajte od sebe.

Najdublje emocionalne rane su osjećaj napuštanja i odbacivanja. Osjećati se napušteno ili odbačeno možete od roditelja, drugih srodnika, prijatelja, partnera itd. S obzirom da su roditelji primarni skrbnici i osobe od najvećeg povjerenja u daljnjem tekstu navodi se roditelj. Najgore od svega je što većina roditelja nema loše namjere. Ne kaže se uzalud put u pakao popločen je dobrim namjerama.

Napuštanje može biti fizičko ili nefizičko kad roditelj fizički je tu, ali nije prisutan emocionalno, mentalno ili duhovno. Odbacivanje postoji kad roditelj je fizički prisutan, ali zbog svoje duboke emocionalne rane odbacuje dijete. Roditelj može kritizirati dijete, vrijeđati ga, ponižavati, posramljivati, fizički zlostavljati, ne iskazivati mu nježnost i ljubav i naklonost.

Dijete je nemoćno u toj situaciji jer osim što je tjelesno manje i slabije, mentalno ne može shvatiti što se događa, te je ovisno o brizi i skrbi roditelja. Onaj u kojeg je dijete imalo najveće povjerenje i koji ga je trebao braniti i štiti izdao ga je i iznevjerio. Ovo je zapravo velika nepravda za dijete koje nije sposobno samostalno zadovoljiti svoje potrebe, a koje je uskraćeno u njima na mnoge načine.

Posljedice ovakvog postupanja roditelja su razorne: osjećaji da niste prihvaćeni, bitni, dovoljno dobri, ne vrijedite i ne zaslužujete, a suštinski su vezani uz osjećaj ljubavi: niste dovoljno dobri da biste bili voljeni, niste vrijedni ljubavi i ne zaslužujete ljubav. I pakao se otvara.

Osjećate da niste voljeni i sav smisao vašeg postojanja je upitan, osjećate beznađe. Osjećate da ste sami na svijetu.

Niste prihvaćeni takvi kakvi jeste, a osjećaj prihvaćanja je jedna od temeljnih ljudskih potreba. Javljaju se osjećaji nemoći, jada i frustracije. Osjećaji srama i krivnje dodatno otežavaju život. Ne shvaćate da ne postoji vaša krivnja već preuzimate krivnju na sebe. Nemate vjere u sebe.

Ne vjerujete sebi. Ne vjerujete životu. Puni ste straha, sumnji i briga. Narušeni su vaše samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj osobne vrijednosti. Sve ove emocije stvaraju ogromnu emocionalnu bol koja je to veća što su roditelji bili bezosjećajniji ili okrutniji.

Te izrazito teške emocije potisnemo duboko u sebe. Naučimo se živjeti s tim podsvjesnim dijelom sebe i preuzimamo naučen obrazac te postanemo sam sebi najgori neprijatelj. Nastavljate prosuđivati, osuđivati i odbacivati sebe. Napuštate se. Tu je korijen sve boli i patnje. Očaj, tuga i bol su u vama. Slomljen si. Vapiš za oslobođenjem.

Ti osjećaji koje steknemo u djetinjstvu i nosimo ih kroz život u početku nas štite od boli i omogućavaju nam da preživimo u nepovoljnim uvjetima. Međutim, u zreloj dobi gube svoju funkciju i počinju raditi protiv nas. Tu je bitno shvatiti što se događa i promijeniti uvjerenja i misli. Otrov je u vama. Ali vi ste ujedno i lijek. Greška je u razmišljanju.

Sve što ste mislili da jeste zapravo niste.Bitni ste, vrijedite, dovoljno ste dobri i zaslužujete ljubav. Naša sreća nije vezana za druge ljude već za naše razmišljanje i postupanje prema sebi. Ljudi su različiti i ne mora vas svatko voljeti. I zato nikada ne odustajte od sebe.
Izvor: Atma


Možda će Vas zanimati i:

Back to top button