Prije dva dana TUZLA je imala čast da ugosti posebnu gošću – Adisu Tufo, poduzetnicu, umjetnicu, spisateljicu… Nakon svoje posjete, Adisa je napisala predivan tekst o Tuzli i LJUDIMA koje je upoznala te zaključila: “TUZLA je fenomenalan grad”.
Ali šta je zapravo Tuzla???
Mogao bih pisati eseje o tome i mogli bismo polemisati još duplo duže vremena nego što Tuzla i postoji, a svi znamo da postoji 7 miliona godina ili milion gor’ milion dol’ itd… . Ali sve se sažme u jedan najobičniji gest.
Promocija knjige “Vruć krompir”, na kojoj Alisa Salković donosi buket cvijeća Adisi Tufo, koju vidi po prvi puta u životu i nakon promocije napiše kao komentar na fotografiju koja ne pokazuje dvije osobe koje se upoznaju čak ni one koje se znaju… Ovo pokazuje dvije duše koje se prepoznaše u sekundi, a traže se već dugo… haman načekale… “Kada se dvije duše nađu, napokon.”
Kakve ovo veze ima sa TUZLOM???
Cijela Tuzla stane u iskrenost dobrodošlice koju mogu pružiti samo LJUDI. E ti LJUDI – to je Tuzla, ljudi! Tuzla je Alisa Salković, Tuzla je i Adisa Tufo i armija nas normalnih LJUDI.
Da se ne zaboravi!
Sva priča o Tuzli je priča o našim porodicama, o tradiciji, priča o sjelima po baštama i stotinama: “Dobar dan – Šta ima – Kako je” od skvera do Bristola… To je dobar nijet i otvoreno srce. To je onaj osjećaj koji ponesete sa sobom i postanete malo po malo TUZLA, LJUDI.
“Svaka nam čast našoj ludosti!”
Naravno za kraj neprevaziđeni Meša Selimović (to je onaj kraj Ismeta u gradu)…
“Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!”
Aferim.
