Teme razgovora posljednjih dana su dešavanja oko Hotela Tuzla i otimanje hotelskog zemljišta.
Tim povodom, naša gošća bila je direktorica Hotela Tuzla Amalija Simić.
Razgovarao: Vedran Mitrić
Gospođo Simić, za sve naše čitaoce, možete li nam reći šta se trenutno dešava oko Hotela Tuzla?
„Oko Hotela Tuzla se dešava svašta, ali u žiži javnosti predmet je takvozvani „mali parking“. Ljudi koji su se rodili u Tuzli, odrasli u Tuzli i prolazili tamo, mogli su vidjeti golim okom da se radi o uređenoj površini parkinga i da to nikada nije bila javna površina.“
U ovom predmetu, jeste li se obratili kome?
„Hotel je u izgradnju ušao 1979. godine, 1985. pušte sa radom i mi smo proslijedili svu dokumentaciju i nadležnim sudovima i svima onima koji bi trebali biti uvezani u ovaj predmet gdje dokazujemo da je to zemljište tada bilo ekspropisano, plaćeno, samo automatizmom suda nije bilo uknjiženo na Hotel, a imamo dokaz da je 1986. godine tadašnja uprava tražila CIS-a da nas uknjiži jer je Hotel krenuo sa radom i kao takav je koristio i taj prostor gdje se nalazi posjedovni list gdje je pisalo tada, ali sada više ne, da je to parking, ekonomsko dvorište Hotela Tuzla.“
Gdje je nastao problem?
„U nekoj genezi, takozvane papirologije mi smo na jednom od ovih sudskih procesa od koji postoje tri oko te parcele, došli u posjed dokumenta gdje se Općina Tuzla uknjižila (ne zna se više ni kako) i na to rješenje smo se žalili. To običnom građaninu kao što sam i ja bila dok se nisam uputila u svu ovu problematiku je možda neobično i nejasno i ono što spominjemo da nije u skladu sa zakonom je da je parcela sporna i da se u vezi sa tom parcelom vode tri sudska postupka što po zakonu se stavlja iznad svih odluka koju može donijeti bilo kakva inspekcija.“
Kako su onda u ponedjeljak uspjeli da vas odstrane samo na osnovu Zaključka inspekcije?
„Mi smo sa tog zemljišta još 2013. godine u aprilu jednako kao i u ponedljeka nasilnim putem udaljeni Zaključkom inspekcije. Zaključkom koji je kasnije kroz različite postupke obaran, dokazao se nelegalnim, Zaključak koji se proteže do današnjeg dana preko tri godine, Ministartvo prostornog ga je ukidalo pa ga ponovo aktiviralo, pa nam je Inspekcija davala pogrešan pravni lijek što ja nisam mogla da vjerujem, da je moguće da vam neko da rješenje ili zaključak i napiše da se žalite nadležnom organu. To je za mene bio stvarno šok. Poslije su ga oni nazvali tehničkom greškom, ali ne možete tri puta tehnički pogriješiti.“
Zbog čega se toliko bore?
„Slučaj je vrlo komplikovan, u pitanju je 640 kvadrata. Neko bi rekao da smo mi bahati, a nismo. Samim time što ne dozvoljavamo stanarima da imaju svoj komunikacijski prostor i tako dalje. Ja hoću da se izvinim svima onima koji su tamo kupili stan, oni nisu mogli znati da će doći do problema. Ukratko, u pitanju je vladavina zakona i prava, kada na svojoj koži osjetite da nema te to, jako se nesigurno osjećate. Vi kao osoba, kao građanin, vaša porodica i sva ostala okolina. “
Jeste li pokušali razgovarati, da se dođe do nekog dogovora?
„Bilo je nekoliko pokušaja da razgovaramo o štetni. Šteta se uvijek može naplatiti i šteta se ima u šta uložiti. Naš vlasnik je dolazio baš te 2013. godine i sjedio je sa ljudima iz konzorcija gdje su oni moram sada reći bili drski i bahati kada je on rekao pa dobro Hotel ima nekih dugovanja, prebacite na njihov račun, nije problem, imamo dokaze da je naše. Prođite, radite, upojite se u kolektore, uostalom, samo recite neku cifru da se dogovorimo. Na to su oni ustali i rekli jedna KM. Normalna stvar da se čovjek tada i kao strani investitor osjećaj jako ružno, te im je rekao gospodo, ako imate pravna sredstva, ako imate sudove, idite pravnim putem, dokazujte da je to vaše. Ono što su nam svima puna usta su strane investicije. Naš investitor, poslije toga više nije ni došao u Tuzlu, jednostavno ne želi. On nije nemoćan čovjek, firma mu je otišla u stečaj, djelomično zbog Hotela. Nije on kako ga nazivaju tajkun koji je izvadio neki novac, pa ga uložio u renoviranje, nego je digao kredite i na osnovu njih izmirio naše obaveze. Na koncu, moramo znati da takav negativan marketing i otimanje ne donosi ništa niti našem gradu, a ni BiH.“
Prema Vašim riječima, privatizacija Hotela Tuzla je jedna od najbolje izvedenih u BiH, kako se ona odvijala?
„Gospodin Pogačar je 2007. godine pristupio ugovoru o privatizaciji jer mi nismo kao ortačka grupa mogli ispuniti svoje obaveze i 2002. smo mi pokušali da izvršimo privatizaciju Hotela, nas 138 radnika i tada je bila neposredna pogodba i preuzeta je obveza investiranja od 15 miliona, mi to nismo mogli finansijski iznijeti. Sve vrijeme smo tragali za strateškim partnerom i eto, pojavio se on gdje je preuzeo ta ulaganja, uložio 2007., 2009. dobio uvjerenja Agencije za privatizaciju da je uloženo 15 miliona i nakon tog uvjerenja, još na račun Hotela je prebacio 4 miliona eura. Izmirio je sve naše obaveze, nismo imali uvezan staž, jako korektno i vrlo pošteno postupio prema nama. Čak mu nije palo na pamet, mi smo razmišljali da promijenimo ime Hotela (ono narodski protiv uroka), on je rekao nemojte, to je ipak ime vašeg grada. Apsolutno nas je podržavao u svemu da bi danas doživio to što je doživio i da se pomalo parča imovina koju je platio.“
Jeste li mogli na drugačiji način sve ovo riješiti?
„Mi smo svih tih godina i gradu nudili da bude gradski hotel, zašto da ne? Moglo se to nekako završiti u skladu sa zakonom. Međutim, kada se pojavio čovjek koji je bio finansijski moćan u to vrijeme, on odjednom ima probleme. Ne možemo se ništa dogovoriti. I tako da vam dođe Inspekcija da oduzme komad zemlje, to je jedna nevjerovatna stvar. On čak u početnom bilansu privatizacije, cesta koja veliki parking i Hotel je 1/1 naša, parking ispred prve zgrade na Stupinama je naša. Ništa mi nismo zagradili, probleme pravili, niti smo nasilni ljudi. Nismo to bili ni 2013. godine kada su nas istjerali.“
Trpite li još neke pritiske van svega što se dešava?
„Mi nemamo nikakve druge podrške osim nas samih i našeg posla. Sve ovo oko Hotela što se dešava i što spram radnika koji su dobili otkaz, otišli po programu socijalnog zbrinjavanja, mi smo uradili sve u skladu sa zakonom, da spasimo sada tih nekih 60-ak radnih mjesta. Apsolutno su različite strukture društva koje su ovdje u našem gradu. Svi su jako uvezani, ne moraju privatno da se vole, ali kada rade protiv jednog, onda se svi zajedno udruže. Ja to tako osjećam kao osoba, kao zaposlenik, osjetite da je to sve poredano nekim novcem, nekim interesom, osjetite da ste glavni neprijatelj.“
Poslije svega, šta sada slijedi?
„Mi ćemo se i dalje boriti. Jeste da smo malo stariji, sada su nam i živci popustili, ali apsolutno želimo da u Hotel dođu mladi ljudi, nove generacije da ih mi stariji dobro naučimo poslu i da im to ostavimo u amaret. Niko tu ne misli sjediti do 50-60 godina, naprotiv, ja bih htjela da mi ostanemo tu, u ovoj državi, što insistiram i kod svoje djece. I dalje ćemo čekati sudske procese, to jako dugo traje, nešto je na prvostepeno,, nešto na drugostepenom, onda ide ustavni sud, pa čekate 2-3 godine odluku, pa na kraju europski sud u Strazburu. Moramo sačuvati jezgro, snagu i energiju ekipe koja će to na kraju ispratiti, a meni je to najbolnija stvar, vjerujte. Da BiH plaća neke štete, a ovako siromašna i ima gdje uložiti taj novac. Dajte domaćim sudovima da pokažemo gard, da vide ljudi da mi znamo stvari, zakoni su nam dobri, samo što se ne poštuju i što ih ljudi jednostavno ne primjenjuju.“
