U mom životu postoji jedna neiscrpna fascinacija, a čini je bukvalno svaka rečenica koju je napisao Dostojevski. Na molekularnom nivou sam oduševljena svim njegovim analizama i zaključcima u kojima prepoznajem sebe, druge ljude i generalno sukobe koji se u malim dušama svakodnevno pretaču iz komore u pretkomoru. Preciznije, u svim dušama, bez izuzetka.
Piše: Sanja Hajdukov
Jedna od tih fascinacija sastoji se u njegovom zaključku da svako od nas na srcu nosi pauka, i da ne postoji krajnje plemenit čovjek, kao ni potpuni podlac, nego je u svakome od nas oboje. Kad se odlučiš na neki plemeniti čin, kad pomisliš na trenutak da ćeš istrajati u toj plemenitosti do kraja, onda na tvoje srce prosto sjedne pauk i dokaže ti da si ipak slab i podlac, jer ideal i podlost uvijek idu zajedno.
Gotovo da me proslavilo javno objelodanjivanje jedne istine, koja se sastoji u tome da sam jednu godinu dana pomagala prijateljici da usvoji dijete, te da sam zbog njenog čestog odsustvovanja, ja preuzela na sebe uzimanje djeteta iz sirotišta tokom vikenda, zbog navikavanja i zbližavanja.
I tako sam se nepovratno i duboko zbližila s Asjom, djevojčicom od tri i po godine, koju će kasnije usvojiti moja prijateljica Elizabeta i pružiti joj bajkovit život.
Tuga u srcima
I tu godinu dana Asja je mene zvala mama. I prosto tako me zvala od prvog dana. Niko joj to nije rekao, niko tražio od nje. Jednostavno je sama tako poželjela. Kada je prvi put došla u moju, tada četvoročlanu porodicu, odmah je nametnula svoje tužne navike. Naime, tražila je da moje kćerke i muž stanu u red za pranje ruku u kupatilu, a potom da na isti način stoje s tanjirom pored stola, kako bih im ja nasula ručak. I kasnije bi svi u redu morali pružiti ruku da im se stavi neki slatkiš, keks, istovjetan komadić čokolade, sve je moralo biti ravnomjesrno i podijeljeno. Saša, moj muž, oduvijek je slab prema ženskoj djeci. Smatrao je da je prirodno da, ako već mene zove mama, da onda i njega nekim logičnim slijedom zove tata. No ona to nije htjela, a nakon kratkog vremena smo shvatili da ona ne zna značenje te riječi. Naprosto u sirotištu nije bilo muškog osoblja. Ona je znala samo vaspitačice, ljekarku, kuharicu. I Čika Miju. On je bio ekonom, pomagač i vozač kombija, koji je djecu iz sirotišta vozio kad idu kod zubara, na vakcinisanje, i slično. Asja nije poznavala ni jednog drugog odraslog muškarca, nije shvatala Sašinu ulogu u našoj maloj zajednici, nije znala ko je tata i zašto bi ga neko tako zvao.
A naročito nije znala ko je deda, a mi imamo svog Dedu, Sašinog tatu, koji je penziju zaradio kao vaspitač u tom istom sirotištu, puno prije nego što se Asja i rodila. Ovo ne navodim da bih pojačala dramski zaplet, nego je prosto naš Deda Dejan, čovjek sa tridesetogodišnjim iskustvom u odgajanju ostavljene djece. Naš Deda Dejan je čovjek neobične i neizrecive dobrote. Rijetko sam u životu sretala takve ljude, koji te svojim čistim srcem razoružavaju i postiđuju. Zbog njegovog iskustva na ovom planu, i Dedu smo vodili u sirotište tokom sedmice kada bismo posjećivali Asju. Bila je to prilika za njega da se podsjeti na radne dane, ali tu uglavnom više nije bilo nikoga ko je s Dedom radio, osim Čika Mije i jedne djevojčice, koju tada upoznasmo. Bila je mala kada je Deda otišao u penziju, ali ga se sjetila i prišla odmah da ga pozdravi. Bila je to Mevla, imala je 15 godina i odrasla je u sirotištu, gdje je došla kao beba ostavljena od majke. Mevla je imala ulogu pomagača vaspitačima. Bila je već zrela i tako je obavljala razne poslove, dočekivala goste, pomagala vaspitačicama oko male djece. Bila je ljubopitljiva i komunikativna. Rado je davala komplimente, meni kako sam lijepa i kako mi je lijepa garderoba, nakit, nokti… a mojim kćerkama kako su sretne i kako bi i ona voljela da ima baš takvu majku.
Izazivala je tugu na našim srcima, jer je nas je gledala tim pogledom u kome nije bilo nade. Pričala je kasnije kako se nadala godinama da će neko usvojiti nju, kako je u svim posjetiocima vidjela svoje buduće nježne, pažljive, vesele roditelje, koji će je uzeti između sebe, za ruke, trčati s njom razdragano, podizati je u vis, maziti je, kupovati joj poklone. Vremenom je u njoj ova nada utihnula. Dedi je rekla za mene: „Ja znam da ona hoće malo dijete, a nas velike više niko neće, nas i ne pogledaju.“
To je bila potpuna istina. Gledala sam je i svaki put zapažala druge dokaze zapuštenosti, pomanjkanja njege, one istinske, možda suvišne pažnje, koju pruža jedino porodica. Mevla je, kao i druga djeca u sirotištu, imala dovoljno hrane, za koju bi tri puta dnevno stala u red s tanjirom, imala je odjeću, koja je bila dovoljna i čista, išla je u školu i imala zdravstvenu zaštitu. A da li je to sve što srcu treba?
Lako je uzeti Asju
Imala je izrazito iskrivljene zube, prednje već prilično zahvaćene karijesom. Imala je govornu manu. Imala je blagi strabizam. Imala je neliječene bradavice po rukama, koje često nastaju usljed nedostatka vitamina i pada imuniteta. I tako dalje. Nije bila neki blistav učenik.
Mevli je trebalo sve, da je neko odvede ortodontu, da nosi aparat za ispravljanje zuba. Da popravi zube. Da je vodi najmanje godinu dana kod logopeda. Da pregleda vid, da je odvede dermatologu, jer je to vrsta bradavica koja se češanjem rasijava …
Deda je čitav život odgajao ostavljenu djecu. Kada sam mu rekla da, ako Elizabeta ne usvoji Asju, da ćemo je usvojiti mi i da se dijelom srca radujem tome, on je rekao: „Ja više ne bih imao snage za to!“
Ja sam mu blagoglagoljivo objašnjavala kako ja želim da budem humana, kako je to divan gest i kako ja imam snage da usrećim jedno mlado, nepravedno ostavljeno biće.
Deda me gledao i rekao: „Znaš kako, kćeri moja, lako je uzeti Asju, malenu, slatku, vaspitati je po svojim aršinima i mjerilima. Nego, ako ti hoćeš da budeš istinski humana, usvoji Mevlu. Jer Mevla je svega svjesna i znala bi da cijeni. Nju treba spasiti, dati joj njegu, obrazovanje, zdravstveno je zbrinuti, dati joj nasljedstvo, da sa tvojom djecom ravnomjerno dijeli sve. E onaj ko to može, taj je pravi čovjek, a ja sam, vjeruj, za trideset godina ovdje, vidio jako malo takvih!“
Dok me Deda vrlo jasno suočavao s ogoljenom istinom, osjećala sam kako mi se na srcu pauk meškolji, kako zauzima mjesto, istiskuje labavu plemenitost i kezi mi se u lice mojom vlastitom podlošću, pokazujući mi da sam slaba, proračunata, da sam obična i ovozemaljska. Mislila sam da činim human gest, ali kako je samo lako poljuljati neutemeljenu ideju plemenitosti, pa bih rado vidjela kako prvi baca kamen onaj ko je snažan da drugačije postupi. Gledala sam kako pade humanost na prvoj ozbiljnoj prepreci. Zbog nespremnosti, zbog straha, zbog slabosti, sebičnosti. A najviše zbog straha. Šta je strah zapravo? Naša projekcija neke izvrnute realnosti, da me Mevla neće usrećiti, da će me postidjeti, da ću na njoj izgubiti, da nemam snage da dam vrijeme, strpljenje, njegu, novac, da dam ljubav u konačnici. Sve što je istinski lijepo i vrijedno je zapravo s druge strane straha, iza imaginarne zavjese. Zato lijepo i ne vidimo, jer unaprijed odustanemo. Zbog straha od pauka!
Busanje humanošću
Deda je iskusno gledao moju nijemu zatečenost i rekao: „Hoćeš li da još o ovome pričamo? Ili o nečemu drugom?“
A u mojoj glavi se vrtilo ono što bi Dostojevski rekao: „Možda je bolje da o nečemu drugom ćutimo!“
I svaki put posmislim na ovu istinu kada čujem ljude kako se olako unaprijed busaju humanošću, govoreći kako bi pola potencijalnog dobitka na lutriji, odmah dali u sirotišta i domove. Pa ne čusmo da je neko dao, jer dobitak na lutriji se izvlači svake sedmice. Blistali bi domovi i kolektivni centri, da je ikad iko dao pola dobitka. Gledam kako mnogi odbijaju da daju dobrovoljne priloge, pravdajući se da ne vjeruju u plemenitost cilja, no da će taj i još uvećan iznos sami odnijeti u narodnu kuhinju, naći dijete koje bi školovali, itd. I pomislim na Mevlu.
I čula sam kasnije da se udala u sedamanestoj. Za malo starijeg skupljača željeza u romskom naselju, van grada. Zaustavila je jednom moju kćerku na ulici, da joj kaže da je se sjeća. U naručju je imala bebu i rekla: „Ja nju nikada neću ostaviti!“
Izvor: Al Jazeera
