Još jedna školska godina se bliži kraju, koja je nedavno kod nas blago protresla Majevicu. Naime, Tuzla je, geografskim rječnikom rečeno, smještena na obroncima planine Majevice, koja i nije neka znamenita planina i tako je doživljavamo sve dok nam u nju neko ne dirne.
Piše: Sanja Hajdukov/Al Jazeera
Još bliže Majevici je gradić Kalesija, koji je do rata bio poznat po zvucima izvorne muzike, no kasnije ga je recimo, proslavio bivši načelnik općine (R.O.) koji je, u fer i trasnparentnoj konkursnoj proceduri, za svoju najbližu saradnicu imenovao svoju suprugu. Njeni radni zadaci u kabinetu su bili da se načelniku nađe pri ruci, da uskladi košulju s odijelom, odlično je znala kad ide kafa, kad rakija, kad burek… Na brojna novinarska pitanja o tome kako komentariše taj izraziti sukob interesa, načelnik bi odgovarao: „da zaista ne shvata u čemu je problem, jer on naprosto i ne zna niti jednu drugu osobu koja bi ove poslove bolje od nje obavljala!“ Što jest’ jest’.
Aktuelna afera u srednjoškolskom centru, malo je bacila u sjenu gore navedeno. Naime, izvjesni profesor Seid K., priveden je i pritvoren zbog činjenice da je naplaćivao prolaznu ocjenu, dakle za zaključenu dvojku po predmetu uredno je imao tarifu od sto maraka, a u težim slučajevima dvjesto! Pošto se ovo raščulo, neko je prijavio i naš Seid je priveden, da li s lisicama na rukama li ne, uglavnom pritvoren! Profesor Seid je bestidno i zazorno na dvicu stavio cijenu. On nije usmjeravo svoj trud ka tome da nametne neku vrijednost, da pruži dvojke vrijedno znanje. Ne, on je sve uprostio i zato smo ljuti.
‘Idi kući i nauči’
A ja sam odrasla u rudarskom komšiluku, u Tušnju, u blizini stadiona Slobode. Puno je bilo djece i tada, komšijskih mangupa, budućih fudbalera, rudara, kojima nije baš išla matematika, recimo. Naš komšiluk su protresale navijačke pjesme u vrijeme slavnih Slobodnih trijumfa: „Lica, Meske, Šećere!“, (proslavljeni Slobodini fudbaleri: Mulaosmanović, Kovačević, Šećerbegović), grmio je Tušanj i zaglušivao piske parne lokomotive koja je odvozila kamenu so iz rudnika.
Kad nema utakmica, čula se samo lokomotiva i vrisak dječaka, koji su mahali knjigama na kraju godine, utrčavali svojim majkama u dvorište i vikali: „Mama, mama, dvica, dvica iz matematike!!!“ A mama bi ponosno grlila svog sina, u nadi da je on neki budući novi Šećerbegović i govorila: Bravo sine, dvica k'o Majevica!! I teško bi bilo opisati kolika je Majevica tada bila u majčinim riječima i sinovom osmijehu. Nakon toga, cijelo ljeto ti dječaci nisu skidali kopačke i cijele dane su provodili na Slobodinom pomoćnom stadionu.
A na fakultetu sam imala profesora, kojem bi studenti poturali index i govorlili: „Profesore, može li šestica, molim vas.“ On bi odgovarao: „Šestice dajem samo onima za koje intervenišu amidžići i tečići, a za tebe znam da možeš puno bolje. Nego idi kući i nauči za veću ocjenu pa dođi ponovo. Možeš ti za sedam, osam sigurno, a šesticu svakako poklanjam!“
Naopako kao slana Plazma
Što bi rekla moja drugarica: „Sve je krenulo naopako kao, na primjer, kao slana plazma i čoko smoki“. Pa i ovo s ocjenjivanjem. Sad desetke dobijaju ovi za koje intervenišu amidžići i tečići, a za znanje šestica! No, šestica je u zapravo dvica, a dvica je k'o Majevica!
I za tu dvicu, veliku k'o Majevica, Seid se dosjetio da uzima stoju. No svjesni smo svi da živimo u okruženju gdje mnogi uzeše milion, za neku uslugu Majevice nedovoljno vrijednu. I da niko ne odgovara za to, i da su privođenja postala pučke veselice, nek se raja ima čime zabaviti. Kažu da je to kod nas kao sportski ribolov: „Uhvatiš, slikaš i pustiš!“
Otprilike ovako je to Dostojevski definisao: Postoje krađe iz niskih i visokih pobuda. Krađa iz niskih pobuda je kad siromah ukrade kokoš da bi jeo. A krađa iz visokih pobuda je kad, recimo, pronevjeriš državnu kasu i uzmeš milion. E za krađu iz niskih pobuda se odgovara i robija, no za ovu drugu ne, jer je se podvede pod uzvišen čin i namjeru!
Ipak, naš je Seid uredno priveden. I mi smo jako ljuti. Jer su pobude bile niske, a znamo da gladan nije bio. I puno ja pradoksa u svemu. Znamo da je puna zemlja ovih sa visokim pobudama, a da se kola uvijek lome na malim. No zašto mi, koji živimo podno Majevice tražimo da odgovara Seid, da leži i robija, jeste samo zato što nam je Majevicu devalvirao. Jer mogu nama drugi da kažu: pa i nije neka planina ta Majevica, nit skijalište, nit motelčić, nit šetalište niste uspjeli naparaviti za ovolike godine. I sve je tako. Al ne podnosimo da u nju neko dirne, jer ona je nama naša i dobra i u pjesmi joj se brda plave. Majevica je velika kao dječija dvica i majčina radost i zato Seidu nema oprosta. Jer od kad je svijeta i školovanja, dvicom se nije trgovalo, nju su pravi profesori uvijek poklanjali.
Znam da sad govore mnogi: „Ma nije to samo u Kalesiji, ima toga koliko hoćeš, i u Bihaću, Zenici, Livnu, Sarajevu…“ Znamo svi da ima, al’ kod vas se ne rimuje…
