U razmaku od tri dana, prošle sedmice su nas pohodili predsjednici dvije države – Srbije i Slovenije i, u skladu s dobrim običajima, nisu u goste došli praznih ruku, ali su pokloni u vidu 5.000 i 4.800 doza korona-vakcina, izazvali različite, uglavom uspaljene reakcije, s jedne, ali i do kosti ogolile jad i bijedu državnih i federalnih vlasti, koje se o vakcinama još dogovaraju, dakle petljaju i tumaraju, s druge strane.
POŠTO SAM U PROŠLOJ KOLUMNI priznao grešku u procjeni da sam napisao sve što je trebalo o skandaloznom odnosu naših vlasti prema nabavci korona-vakcine, osigurao sam sebi alibi za ono što je danas tema – opet vezana za vakcinu. Povod su mi prošlosedmične jednodnevne posjete predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (utorak) i predsjednika Slovenije Boruta Pahora (petak). Prvi gost je namjenski doletio na Sarajevski aerodrom s poklonom od 5.000 doza korona-vakcina, a drugi je došao u zvaničnu državnu posjetu, da razgovara sa članovima Predsjedništva BiH i obiđe slovenačke vojnike u NATO-bazi u Butmiru, ne zaboravljajući običaj da se u goste ne ide praznih ruku, pa poklonio 4.800 doza vakcina.
Reakcije na ove događaje, uz to što su u sjenci nastavka petljanja i lutanja naših vlasti, pogotovo državne i federalne, u nabavci vakcina, uglavnom su se svele na djelidbu na one koji ovo pozdravljaju i na one koji su osuli paljbu po darodavcima (osobito Vučiću), nazivajući poklone sadakom. Možda su djelimično u pravu, i jedni i drugi, ali teško da griješe ako sve to podvode pod stavku akutne nesposobnosti i nesnalaženja naše vlasti u vezi s ovim sve ozbiljnijim pitanjem. Toliko ozbiljnim da se povećanje broja novozaraženih i preminulih, u minulih desetak dana naročito, može shvatiti i kao fatalističko pitanje da li to u nas vlast – makar i nenamjerno oponašajući guske u magli – postaje ubica svojih podanika?
AKO SE TO PITANJE MALO raščlani, pa se obogati vijestima, koje su obilježile sve dane protekle sedmice, onda se već mora govoriti o tome da je sramno i skandalozno ono što nam vlast radi. Na primjer, u Sarajevu je u petak premijer Fadil Novalić sazvao sastanak Kriznog štaba Federacije sa kantonalnim premijerima i ministrima zdravlja. Uz međusobno jadikovanje, tek sada je, godinu od izbijanja pandemije, formirano tijelo za organizovanu nabavku vakcine (?!). Ako to nije nesposobnost, petljanje i neznanje, čak i neka vrsta sprdanja sa koronom, onda zaista ne znam kako to nazvati? Kao što, istovremeno, ne znam šta reći za ono što je „fenomen“ doslovno nevidljivog federalnog ministra zdravlja, čiji lik naprosto ne znamo, osim da se zove Vjekoslav Mandić i da, za razliku od kolege iz RS-a Alena Šeranića, uspješno izbjegava javne nastupe, a bogme i svoj posao.
Isto važi i za državni vrh. Vijeće ministara i njegov smozatajni predsjedavajući Zoran Tegeltija su se u neko doba sjetili da bi mogli da se umiješaju u svoj posao u vezi sa pandemijom, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević je, izgleda, tek nedavno saznala da ima neke važne zadatke u vezi s ovim problemom. Pa se uključila u svoj posao i sada nas, sva sretna, obavještava o tome da je to ministarstvo najzad odlučilo da zasuče rukave. Paralelno s tim, kantoni su se uzvrpoljili, pa se, zbog obaveze da se uskoprcaju zbog sve složenije epidemiološke situacije, više i ne oslanjaju toliko na više nivoe vlasti, ozbiljno razmišljajuči o onome „Svak’ za se travu pase“.
KADA SE U TOM SVJETLU sagleda povod ove kolumne, ispada da su posjete dva državna predsjednika i ono što su nam poklonili, više izraz odnosa prema smotanosti i neefikasnosti naše vlasti, nego samo znak pažnje, prijateljstva i solidarnosti. Istodobno, to je i političko-humanitarno-moralni šamar onim ljudima i onim karikama u našoj razbijenoj, izdijeljenoj i antagoniziranoj vlasti, koji rječito govori o tome da smo taoci stare istine – da su u vlasti države i neki pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme.
Pošto je to tako, ne čudi cunami reakcija na društvenim mrežama, pogotovo u onom njihovom dijelu koji obiluje portalima pretvorenim u javno eksponirane anonimne pljuvaonice. Taj cunami je, po tradiciji, posve nekontrolisan, pun jeda, bijesa, primitivizma i sirovosti, ali – to je vjeran odraz i našeg mentaliteta, i naših prilika i, pogotovo, stava prema vlasti, koji je jedino iskren i otvoren onda kada je zaštićen anonimnošću i kada se zna da će ostati nekažnjen. U međuvremenu, javili su nam da je u RS-u prekjuče (subota, 6. mart) počela masovna vakcinacija, svakodnevno stižu vijesti o tome da se zemlje okruženja i Evropa uveliko cijepe, a nas su „umirili“ informacijom – s potpisom Vijeća ministara BiH i Ministarstva civilnih poslova – da se ne brinemo, da moramo biti strpljivi i da će masovna vakcinacija u BiH sigurno početi do kraja maja.
Nisu, doduše, rekli koje godine, ali možda se radi o ovoj.
Piše: Zlatko Dukić
